POVIJEST PISMA I TISKARSTVA U EUROPI
1. RAZVOJ PISMA DO IZUMA TISKA
Crtarije na zidovima špilja u sjeveroistočnoj Španjolskoj, jugozapadnoj Francuskoj i istočnom Sredozemlju, od kojih su neke nastale i 20.000 godina prije Krista, svojim smislom možda nam i nisu potpuno jasne. Jedino što u vezi s njima možemo sa sigurnošću reći jest to da su ti crteži, pronađeni u nastambama prvih ljudi, najčvršći dokaz da je čovjek oduvijek težio svoju misao zabilježiti i tako zabilježenu je sačuvati od zaborava. Zidovi spilja zamijenjeni su glinenim pločicama u koje su stari Sumerani stilusom urezivali znakove klinastoga pisma, pa papirusom po kojemu se pisalo kistom. Svrha je jednaka � očuvati misao od zaborava. U 3. stoljeću prije Krista od preparirane kože životinja izrađivala se pergamena, koja se, budući trajnija od papirusa, kao pisaći materijal upotrebljavala do sredine 14. stoljeća kada ju je iz uporabe istisnuo papir. Papir je prvi put bio proizveden u Kini. Godine 105. Tsai Lun smrvio je koru drveta, stari konop, krpe i ribarske mreže, sprešao ih, osušio i na taj način dobio čvrst i tanak list papira. Budući da je kineska civilizacija bila zatvorena prema vanjskome svijetu, tehnologija izradbe papira ostatku svijeta je ostala tajnom punih šest stoljeća. Naime, tek godine 751. Arapi su zarobili neke Kineze od kojih su doznali tajnu izradbe papira. U Europu papir je stigao u 12. stoljeću kao trgovačka roba iz arapskoga svijeta i s vremenom je potpuno istisnuo pergamenu. Razvoj materijalâ za pisanje i načina umnažanja tekstova bit će nam jasniji uzmemo li u obzir činjenicu da je potreba umnažanja, čuvanja i razdiobe knjigâ prisutna od vremena prije naše ere. Najveća potreba za lakšim i bržim načinom umnažanja knjigâ javila se u skriptorijima. Skriptoriji se prvi put spominju u rimsko doba. Postojali su mnogobrojni laički skriptoriji, ali s pojavom kršćanstva sve češće se javljaju skriptoriji u sklopu kršćanskih knjižnica i samostana. Na primjer, već krajem 2. stoljeća u Aleksandriji u Egiptu učeni kršćani imali su svoju vjersku školu i knjižnicu sa skriptorijem, a godine 356. car Konstancije osnovao je u Konstantinopolu veliku carsku knjižnicu za potrebe ranije osnovane visoke škole. U srednjem vijeku skriptoriji su radili u samostanima. Za te potrebe bile su uređivane posebne prostorije u sklopu samostana. Po tome su najpoznatiji benediktinski samostani. Njihovi skriptoriji imali su mjesta za 3 do 12 prepisivača, a svaki je imalo stolac, stalak za držanje knjige koju je prepisivao i još jedan nagnut stalak na kojem je pisao, te stalak za posudu s tintom, pero, nož za oštrenje pera, spužvicu i strugač za brisanje. Kada bi pisari završili svoj posao, rukopise bi preuzimali minijaturisti koji su crvenom tintom izrađivali inicijale ili ispisivali naslove. Na kraju su knjigoveže uvezivali knjige. Na našem prostoru najpoznatiji je skriptorij u sklopu knjižnice u Splitskoj katedrali. Umorne ruke i oči duhovnikâ vapile su za pomoći. Pomoć je stigla u obliku tiskarskog stroja, jednom od najvećih čovjekovih otkrića. Kao i do izuma papira, i do izuma tiska prije Europljana su došli Kinezi. Oni su još godine 868. prvi tiskali blok knjigu Dianomd Sutra, a već godine 1041. kovač Pi Šeng je izradio pojedinačna slova iz pečene gline, da bi ih kasnije izrađivao od drveta i metala. Potkraj 13. stoljeća u Europi se javilo ksilografsko umnažanje knjigâ. Taj način umnažanja je težak i dugotrajan, a ksilografi su morali biti vrlo vješti i pažljivi. Samo mali pomak papira položenog na drvenu ploču u kojoj su bila izdubljena slova i crteži, mogao je uništiti otisnuta slova. Na taj način se moglo tiskati samo na jednoj strani papira pa su se listovi spajali u knjigu tako da su se dodirivali praznim stranicama. Tako se pri listanju knjige dobivao dojam da je tekst otisnut s obje strane papira. Takve knjige nazivamo blok-knjigama. Dobro opremljene pisarnice pri samostanima, izučeni pisari i nadareni minijaturisti ostavili su nam u naslijeđe mnogobrojne prekrasne rukopisne knjige koje su prava umjetnička djela. No, bez obzira na to što je urodilo neprocjenjivim i predivnim djelom, prepisivanje je ipak bio mukotrpan i spor posao. Društveni razvoj zahtijevao je brže umnažanje knjigâ. Otkriće načina kojim bi se to postiglo bilo je neminovno.
Osoba koju u današnje vrijeme slavimo kao izumitelja tiskarskoga stroja jest Johann Gutenberg. O njegovu životu zna se vrlo malo. Johann Gutenberg rođen je između 1394. i 1399. u Mainzu. Oko godine 1430. otišao je u Strasburg gdje se uz staklarstvo i draguljarstvo bavio i pitanjem tiskarstva. U to vrijeme vršio je i neke tiskarske pokuse, ali nam, na žalost, nisu poznati njegovi prvi načini tiskanja. Godine 1488. vratio se u Mainz. Tada je bio već potpuno zaokupljen mišlju o osnivanju tiskare. Za jedan tako velik pothvat bio mu je potreban novac. Odlučio ga je posuditi od bogataša Johanna Fusta, bez obzira na izrazito nepovoljne uvjete posudbe. Uvjeti mu nisu bili važni. U glavi je očito imao sliku tiskare i bio je spreman pristati na sve uvjete, samo da oživotvori tu svoju viziju. Na prvoj tiskanoj knjizi, Bibliji, radio zajedno sa Johannom Fustom i Peterom Schofferom. Učio je ih tiskarskoj vještini i ne sluteći da će ga oni, netom prije dovršenja tiskanja Biblije, tužiti zbog duga i istjerati iz tiskare, preuzevši na sebe sve zasluge oko tiskanje prve knjige. Fust i Schoffer, kao vlasnici tiskare i dobiti, do godine 1502. tiskali su još 15 knjiga. Jedna od najpoznatijih tiskanih knjiga na svijetu, a svakako prva tiskana, dvostupačna 42-redna Biblija, izašla je godine 1455., nedatirana i bez oznake tiskara na kolofonu. Knjiga ima dva sveska velikoga formata, s tekstom otisnutim u dva stupca i pravo je remek-djelo tiskarskoga umijeća. Najzaslužniji za to djelo, Johann Gutenberg, u to vrijeme je lutao Mainzom i uporno pokušavao osnovati drugu tiskaru. To mu je uspjelo godine 1460. kada je tiskao Catholikon. Sudbina, međutim, kao da nikada nije bila sklona izumitelju jednoga od najvećih svjetskih izuma. I druga mu tiskara biva uništena, ovoga puta krivac je rat koji je godine 1462. otjerao Gutenberga u progonstvo. Svi stanovnici Mainza, među kojima su bili mnogobrojni tiskarski majstori, bili su rastjerani. Sa sobom su u izbjeglištvo ponijeli i tajnu tiskarstva koja se tako proširila i osvojila Europu. Johann Gutenberg dijelio je sudbinu mnogobrojnih velikih ljudi za koje njihovo vrijeme nije imalo sluha. Umro je siromašan i slijep 3. veljače 1468. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Mainzu.
3. POČETCI TISKARSTVA U EUROPI Tiskarsko umijeće je, dakle, otkriveno u Njemačkoj. Misao koja je potekla od Gutenberga ubrzo je zaokupila njegove prve suradnike, Fusta i Schoffera, koji su mu, svjesni revolucionarnosti i značenja tiskare, njegov izum i oteli. Radeći sam, Schoffer je poslije unaprijedio tiskarsku tehniku. Jedna od novosti koje je on uveo jest i tiskanje inicijalâ. Na taj način inicijale više nije morao naknadno izrađivati ilustrator, a to je bitno ubrzalo dovršenje knjige. Osim toga, Schoffer je prvi u tiskane knjige uveo kolofon. Tiskanje kolofona s podatcima o vremenu, mjestu i okolnostima tiskanja kasnije je postalo pravilo. Zahvaljujući takvim kolofonima, u današnje vrijeme dobivamo preciznije informacije o inkunabulama. Do godine 1500. u Njemačkoj je poznato šezdesetak tiskarskih radionica koje su, osim u Mainzu, bile smještene u Bambergu, Strasburgu i Kolnu. Njemački majstori tiskarstva krenuli su put Europe šireći svoje znanje kamo god stigli. Tiskarstvo se širilo ubrzano. Mada je tiskarstvo otkriveno u Njemačkoj, po ljepoti i umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti inkunabulâ osobito je poznata Italija. U Italiji je bila otvorena prva tiskarska oficina izvan Njemačke, nakon čega su one nicale u mnogobrojnim gradovima diljem Italije stvarajući prekrasno urešene inkunabule. Prva tiskara u Italiji bila je osnovana godine 1465. U toj tiskari je otisnuta prva knjiga tiskana na talijanskom tlu. Godine 1469. otvorila se prva oficina u Veneciji, koja je, budući središte talijanskoga i europskog tiskarstva, odigrala važnu ulogu i u razvoju hrvatskoga tiskarstva. Upravo u Veneciji je bila tiskana nesačuvana hrvatskoglagoljska inkunabula Ispovid, a Blaž Baromić, najveće ime hrvatske inkunabulistike, u tom gradu je stekao svoja prva znanja o tiskarstvu. Do godine 1500. u Veneciji je bilo poznato oko 150 manjih ili većih oficina, što znači da ih je samo u njoj bilo gotovo 3 puta više nego na cijelome njemačkome području. Toliko potreban tehnički dio izuma dala je Njemačka, ali prvenstvo je od nje vrlo brzo preuzela Italija. Vrlo brzo nakon što se tiskarstvo pojavilo u Italiji, otvorile su se tiskarske radionice u Švicarskoj (1468), Francuskoj (1470), Nizozemskoj (1473) i u drugim europskim zemljama. Kulturni krugovi većine zemalja s oduševljenjem su prihvatili taj izum uvidjevši u njemu mogućnost širenja pismenosti, a time i kulture, na sve društvene slojeve. Po tome pitanju do tada su bili privilegirani samo najviši društveni slojevi. Pojavom tiska, pismenost se mogla nesmetano širiti među sve društvene slojeve. Međutim, za tiskanje knjiga bio je potreban velik novac. Taj skup posao zato se mogao provesti samo u onim sredinama koje su za takav izdatak imale sluha. Prepoznati kulturno značenje tiskarstva mogla je samo ona sredina koja je bila na dovoljno visokoj kulturnoj razini. Tako je razvoj tiskarstva vrlo usko vezan uz opće društveno i kulturno stanje sredine u kojoj se javlja. Uzimajući sve to u obzir, možemo biti i više nego ponosni što su upravo hrvatski glagoljaši u svojoj materijalno možda i siromašnoj sredini, bili među prvima koji su upotrijebili tiskarski stroj. Time je još jednom dokazana visoka kulturna razina hrvatskih glagoljaša. Prednosti tiskarstva nad prepisivanjem knjiga bile su mnogobrojne, a rastuća potreba što bržeg i točnijeg umnažanja knjiga diktirala je pojavljivanje oficina u svim europskim zemljama. Senjske inkunabule i senjska tiskara |