Tri češke publikacije o samostanu Na Slovanech u Pragu

Darko Žubrinić, 2024.

Autor ovih redaka je siječnja 2024. posjetio znameniti benediktinski samostan Na Slovanech ili Emaus u Pragu, gdje je nabavio jednu knjigu i dva turistička vodiča na porti tog samostana.

1. Značajna knjiga koja povezuje hrvatsku i češku kulturu

Želja nam je najprije predstaviti knjigu koja snažno povezuje hrvatsku i češku kulturu, osobito u području glagoljaštva četrnaestog i početka petnaestog stoljeća:

Kateřina Kubínová et al.: Karel IV. a Emazy, Liturgie, Text, Obrazy, Praha 2017 (u prijevodu s češkog na hrvatski: Karlo IV. i Emaus, Obred, Tekst i Slike).

Knjiga je nastala kao rezultat međunarodne konferencije održane 2016. u Češkoj Republici, u praškom benediktinskom samostanu Na Slovanech ili Emausu. Objavljena je u tvrdim koricama raskošnim tiskom 2017. godine na 355 str. Na naslovnoj stranici nalazi se lijepa fotografija jedne stranice iz glasovitog Reimskog evanđelistara, čiji glagoljički dio je pisan u spomenutom samostanu hrvatskom glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom 1395. godine. Od 16. stoljeća taj se evanđelistar nalazi u gradu Reimsu u Francuskoj, gdje je dospio preko Turske. Zbornik se sastoji od devetnaest članaka isto toliko autora, koji su objavljeni na češkom jeziku, a pri kraju su priloženi sažetci na engleskom. Jedna od autorica priloga je iz Hrvatske – Martina Kramarić, koja je u časopisu Bašćina (br. 24) objavila lijepi članak o vrlo starim hrvatsko-češkim glagoljaškim vezama. U ovom članku ispuštamo titule.



U svojem Uvodu, Kateřina Kubínova na str. 7 ističe da je Samostan Emaus utemeljio sam češki kralj Karlo IV. 1347. godine, te da je njegova zaklada omogućila da, uz papino dopuštenje, u Prag iz Hrvatske dođe skupina benediktinaca čiji je ligurgijski jezik bio slavenski (točnije, hrvatski crkvenoslavenski). Na str. 8 autorica naglašuje da pismenost samostana predstavlja u povijesti srednjovjekovne Europe sasvim posebnu pojavu: nadovezuje se na tradiciju crkvenoslavenske pismenosti koju su u Prag donijeli slavenski opati iz Hrvatske, koja se zatim dalje razvijala. Uporabni jezici u samostanu su, osim crkvnoslavenskog, bili još i materinji jezici opata – hrvatski i češki. Kulturna razmjena između Hrvatske i Slavenskog samostana u Pragu išla je u oba smjera. U samostanu se svakodnevno obavljala slavenska liturgija. Od glazbenih notnih crkvenoslavenskih rukopisa očuvana su samo dva žalosna ostatka: jedan nađen u knjižnici samostana u Strahovu, dijelu Praga (strahovski odlomak), te odlomak koji se danas čuva u Ljubljani (NUK, Nacionalna in univerzitetna knjižnica). Monasi druge generacije u samostanu Na Slovanech u Pragu bili su, za razliku od prve generacije (uglavnom hrvatske), većinom Česi.

Odjeljak Ponovni pogled (prošireno uvodno slovo) koji je napisala Klára Benešovská, pojasnio nam je među inim da su do danas održana tri znanstvena susreta na temu slavenske prošlosti samostana: prvi je održan 1972., drugi 2003., a treći 2016.

U svojem radu „Prema korijenima crkvenslavenske pismnosti samostana Na Slovanech“, Václav Čermák na str. 16 ističe da je „slavenska liturgija i s njom povezana pismenost pisana glagoljicom bila do samostana Na Slovanech prenesena s hrvatske obale, te je u samostanu trajala od osnutka te institucije skroz do husitskih ratova“ (tj. do 1416.). Radi toga je bilo nužno kratko se upoznati s razvojem hrvatskoglagoljske pismnosti od početaka do 15. stoljeća (str. 16-27). U tom članku na str. 24 nalazimo značajan i u Hrvatskoj malo poznati podatak da je „kralj Karlo IV. na putu do Italije 1337. godine (tada je on bio zapravo kraljević; DŽ) osobno posjetio Senj u pratnji Bartolomeja Frankopana, čiji je rod na svojim posjedima na otoku Krku i u Senju podržavao slavensko bogoslužje. Nije zato slučajno da je već pedesetih godina 14. stoljeća bio na senjsku biskupsku stolicu postavljen kapelan Karla IV. Jan Protiva iz Dlouhe Vasi (u Češkoj, DŽ), što je potvrđeno i hrvatskim izvorima“ (u radovima Mile Bogovića). Na temelju toga Václav Čermák pretpostavlja da su upravo „samostani senjske biskupije mogli biti prvobitnim izvorom za formiranje monaške zajednice koja je do praškog samostana Na Slovanech došla iz Hrvatske.“ Autor spominje i mišljenje Ivana Ostojića (pisca velebne trilogije o hrvatskim benediktincima; op. a.), da su u praški samostan hrvatski benediktinci došli iz samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kraj Tkona, s otoka Pašmana. Kao jedan od dokaza navodi se da je župna crkva u Podskali, gdje je utemeljen praški samostan Na Slovanech, također bila posvećena sv. Kuzmi i Damjanu (str. 25, bilješka 53). Václav Čermák smatra da je „ta tvrdnja ipak malo vjerojatna, s obzirom da činjenicu da se u zadarskoj biskupiji slavenska služba počinje razvijati tek od druge polovice 14. stoljeća“ (str. 25). Čini se da Čermákovu tvrdnju opovrgava postojanje glagoljaškog pjevanja u Zadru još od 12. stoljeća (zasvjedočenog posjetom pape Aleksandra III. Zadru 1177. godine); vidjeti također i rezultate arhivskih istraživanja fra Petra Runje (počasnog člana DPG-a), osobito u njegovoj monografiji Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku, Zadar 2005. (fra Runje je u Zadarskom arhivu otkrio i dokument iz 1380. koji spominje Bibliju pisanu glagoljicom – „una Biblia in slavica lingua“; vidi na pr. njegov članak na str. 58 u zborniku Anton Badurina (ed.): Iskoni bje slovo, Zadar 2001.). Djelatnost hrvatskih glagoljaša u Pragu obogatila je češkoglagoljsku pismenost dobro poznatim djelima: Češka glagoljska biblija, Comestor, Pasional i Zlatna legenda. Tom popisu treba dodati i glagoljicom pisane tekstove iz 15. st., koji su do hrvatske pismenosti došli posredstvom samostana Na Slovanech u Pragu, te su na jezik hrvatskih glagoljaša bili prevedeni iz češkog. Pregled starohrvatskih glagoljičkih tekstova s češkim predloškom dali su austrijski znanstvenik iz Beča Johannes Reinhart 1999. i hrvatska znanstvenica Martina Kramarić 2015. (s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje - IHJJ u Zagrebu); vidi str. 27 u spomenutom Zborniku.

Miroslav Vepřek u svojem članku „Češkoglagoljska pismenost Emauskog samostana i njegova jezična narav“ ističe da je samostan Na Slovanech (kasnije, od 16. st., nazvan Emaus) osnovan 1348., u isto vrijeme kada i Sveučilište u Pragu (Univerzita Karlova) te da su „obje institucije bile u tijesnom kontaktu“ (str. 29). U samostanu Na Slovanech su u uporabi bila tri jezika: 1. liturgijski jezik bio je isključivo crkvenoslavenski hrvatske redakcije, čije poznavanje i korištenje je došlo s prvom generacijom opata koju su činili hrvatski benediktinci; 2. stari hrvatski kojim su govorili hrvatski monasi; 3. češki jezik. Autor na str. 29 tvrdi da pisani hrvatski jezik u 14. stoljeću ne postoji. Ovu tvrdnju mislim da opovrgavaju najstariji hrvatski neliturgijski stihovi sačuvani u kolofonu Novakovog misala iz 1368. (a to su ujedno i najstariji poznati stihovi pisani hrvatskim jezikom) i Pariški zbornik iz 1380. (koji sadrži deset pjesama pisanih starohrvatskim jezikom), oba pisani glagoljicom, zatim Šibenska molitva iz 14. stoljeća pisana latinicom, Sumpetarski kartular, kao i znameniti Poljički statut pisan hrvatskom ćirilicom (poljičicom). Osim rukopisnih ostataka pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, uspjelo se do sada pronaći ukupno šest tekstova pisanih glagoljicom na češkom jeziku. To su 1. češkoglagoljski kolofon glagoljičkog dijela Reimskog evanđelistara iz 1395., 2. vrlo kratki Emauski glagoljski natpis (nije sačuvan), 3. golema Češka glagoljska biblija, 4. staročeški glagoljski Comestor, 5. Pasional i 6. Zlatna legenda (Legenda aurea). Zanimljivo je da u kolofonu (završnoj bilješki) Češke glagoljske biblije iz 1416. stoji među inim ovo: „Ta je glagoljska biblija pisana od samostanske braće, ali ne od pisara hrvatskih“ (dakle, prvu češku bibliju pisali su češki monasi, a ne njihovi hrvatski učitelji koji su ih podučavali glagoljici; vidi str. 33). U vezi s praškim samostanom Na Slovanech je i češka pravopisna reforma (osobito za dijakritičke znakove, kao što je poznati češki „haček“ – kvačica, kao u č, ž, š), koju je vjerojatno uveo Jan Hus (str. 36). Budući da i glagoljičko slovo ž („živite“) ima kvačicu, možemo pretpostaviti da češki haček potječe od kvačice koja se pojavljuje u glagoljici (ovo u zborniku nije izrjekom navedeno). Razvoju češkog jezika je pridonio ne samo kontakt s hrvatskoglagoljskim pismom, nego također i prevoditeljska djelatnost Emauskog samostana u Pragu (str. 38). Prema istaknutoj češkoj znanstvenici Ludmili Pacnerovoj, „češkoglagoljska pismenost Emauskog samostana predstavlja vrlo značajan i neizostavan fenomen češke kulturne povijesti“. Premda se radi o „epizodi koja nije dugo trajala, ipak je to bila značajna epizoda; u češkom glagolizmu se dokazala jakost i zrelost češkog jezika i literature“ (Ludmila Pacnerová, str. 38).

U zborniku zatim dolazi članak Martine Kramarić „Staročeško Zrcalo čovječjeg spasenja u starohrvatskoj književnosti 15. stoljeća“ (str. 41-53). U njemu se nalazi popis jedanaest starohrvatskih prijevoda s češkog jezika, pisanih glagoljicom. Popis se dijelom temelji na istraživanjima Stjepana Ivšića, Ludmile Pacnerove, Johannesa Reinharta i drugih. Prema istraživanju Johannesa Reinharta, Lucidarij (srednjovjekovna enciklopedija) preveden s češkog na hrvatski, pisan glagoljicom u Žgombićevu zborniku iz 16. stoljeća, „predstavlja jedan od prvih prijevoda s jednog slavenskog jezika na drugi“ (str. 43). Stjepan Ivšić i Johannes Reinhart pretpostavljaju da su s češkog na hrvatski bila prevedena sva značajna djela češke srednjovjekovne književnosti, od kojih je do današnjih dana ostao sačuvan samo jedan mali dio (str. 44). Istraživanja Stjepana Ivšića pokazuju da je hrvatskoglagoljski
prijepis Zrcala čovječjeg spasenja nastao iz staročeškog predloška (str. 52). Čini se da je ovaj staročeški predložak nastao u praškom benediktinskom samostanu Na Slovanech.

Sljedeća dva članka bave se s dva glagoljička notna teksta: David Eben, „Strahovski glagoljski odlomci i njihov odnos prema praškoj koralnoj tradiciji“ (str. 54-65) i Jurij Snoj (iz Ljubljane), „Novo-objavljeni odlomak rukopisa glagoljaškog korala“, str. 66-75. Ebenov članak obrađuje notni zapis pisan hrvatskom glagoljicom na dvostrukom listu koji se čuva u Knjižnici kraljevske kanonije u Strahovu (dio Praga). Zapis se sastoji od pet cjelina: Sanctus (2x), Agnus Dei (2x) i Patrem, koje je autor prepisao u
suvremene glazbene oznake. Snojev članak obrađuje notni zapis praćen hrvatskolagoljičkim tekstom pisanim na hrvatskoj (uglastoj) glagoljici, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NUK) u Ljubljani. Moguća veza s praškim samostanom Na Slovanech još nije utvrđena.

U Zborniku se nalazi još četrnaest članaka koji se većinom bave arhitekturom samostana Na Slovanech i češkim jezičnim pitanjima.


2. Još dvije knjižice o samostanu Emaus u Pragu

Osim spomenute knjige (zbornika radova), u sadašnjem samostanu Emaus u Pragu turistima se na porti besplatno nude dvije manje publikacije, obje dostupne na češkom i engleskom. Ne možemo biti sretni s te dvije knjižice. Ovdje dajemo njihove naslove
na engleskom:

  • Benedictine Abbey of Emmaus founded in 1347. (letak)
  • Klará Simandlová: Emazy Abbey, History and guide to the monastery, 2008., 25 str.

U letku nalazimo ovu nedovoljno jasnu rečenicu: „The first Benedictine community of latter-day Emmaus hailed from a stretch of land in what is today Croatia.“ (Prva benediktinska zajednica Emausa potekla je s područja današnje Hrvatske.) U knjižici Klare Simandlove na str. 7 u prvom stupcu nalazimo na doista čudnu rečenicu: „Its original community was formed by monks from the Balkans where many Benedictine monasteries had been destroyed by Turkish invasions.“ (Izvorna zajednica formirana je od opata s Balkana gdje su mnogi benediktinski samostani uništeni tijekom turskih osvajanja.). U 14. stoljeću još nema Turaka u područjima gdje obitavaju benediktinci. Bosna dolazi pod Turke 1463., tj. više od stotinu godina nakon nastanka samostana Emaus. Hrvatski benediktinci se nigdje ne spominju u toj knjižici. Uporaba nejasnog pojma Balkana, pogotovo u kontekstu benediktinskih samostana, držimo neprimjerenom.



Šteta je što u ova dva zastarjela turistička vodiča rezultati istraživanja o hrvatsko-češkim kulturnim vezama iz gore spomenutog zbornika objavljenog 2017. nisu našli nikakvog odraza. Minimalni izbor mogla bi biti ova rečnica češkog znanstvenika
Václava Čermáka: „Slavenska liturgija i s njom povezana pismenost pisana glagoljicom bila je do samostana Na Slovanech prenesena s hrvatske obale, te je u samostanu trajala od osnutka te institucije skroz do husitskih ratova“. Zbornik je objavljen još prije sedam godina, (2017.) pa bi bilo doista poželjno da sadržaj ovih turističkih vodiča bude osvježen s kompetentnijim podatcima.


Hrvatska glagoljica u Češkoj

Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia, its History, Culture and Science