VIJENAC 84

Glagoljaštvo kao drugi jezik

Razgovori: Anđelko Badurina

[Izvornik na http://mirror.veus.hr/vijenac/stari/broj84/84-11.html]

Iluminirani rukopisi jedno su od mojih zivotnih djela, a počeo sam ih proučavati još kao student na nagovor pokojnoga prof. Milana Preloga. Povod je bila velika izložba Minijature na tlu Jugoslavije, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 1964. Na toj je izložbi iz Hrvatske bilo zastupljeno vrlo malo minijatura, i to samo one, opće poznate, a znao sam da po samostanima ima još mnogo nepoznatih i neobrađenih. Prof. Prelog dao mi je u zadaću da to istražim i nadopunim

* Proučavali ste glagoljske rukopise, naučili čitati sve načine ispisivanja glagoljice, pa tako i glagoljski kurziv. Otkuda tolika ljubav i sklonost prema glagoljici?

-- Glagoljanje sam od djetinjstva, uz hrvatski, slušao u crkvi na Lunu, na otoku Pagu. U većem dijelu Primorja, pa tako na Lunu i u Novalji, do 1964. misa je čitana staroslavenski. Pjevalo se i iz šćaveta. To je stari jezik iz 18. stoljeća, blizak staroslavenskom, ali hrvatski. Popi su čitali staroslavenski. Potom, već u trećem razredu, u redu franjevaca trećoredaca- glagoljaša, nekolicina nas učila je glagoljicu. Učio nas je još i danas živ otac Marko Japundžić [1914.-2000.; D.Ž.]. U nuncijatu, a i poslije, molili smo iz staroslavenskoga brevijara tiskanoga glagoljicom 1791.

Već kao student proučavao sam stare spise, naučio čitati glagoljsko koso pismo, brzopis, koji se inače tesko čita. A sav naš arhiv, administrativne knjige i dokumenti pisani su glagoljicom. Dosta toga pisano je na Kvarneru. Proučavao sam i čitao naše stare dokumente, povijest. Susreo se s različitim načinima ispisivanja glagoljice. Uočio kako nevješti pisari pišu slovo po slovo, odijeljeno, a vješti spajaju slova.

* Prepisali ste metodom transliteracije, tj. prenijeli iz glagoljice u latinicu, bez popravljanja očitih pogrešaka, kako bi tu zanimljivost ostavili jezikoslovcima, blagajnički dnevnik Datja i prijatja, knjigu primitaka i izdataka samostana franjevaca trećoredaca-glagoljaša Svetoga Jeronima u Martinšćici na otoku Cresu, knjiga prva. Što se iz nje može doznati?

-- Naši su samostani stoljećima vodili racčnske knjige, pisane glagoljicom. Zovu se Datja i prijatja, primitci i izdatci. Po njima se može rekonstruirati kako su fratri živjeli, što su jeli, pili. Koliko su plaćali drva, težaka, ribu, vino, tamjan, sol, svijeće, popravak samostana. Postojalo je tri vrste nadnica: muška, ženska i dječja. Djeci su na primjer plaćali nadnicu za branje puževa, koje su potom slali u Veneciju. Zanimljivo je to da su sve plaćali, nije bilo iskorištavanja čovjeka po čovjeku, kao sto su nam svojedobno govorili. Vidi se da su plaćali čak i djecu.

To je prva tiskana knjiga, od pet pripremljenih. Obuhvaća razdoblje od 1578. do 1618. Iz nje se vidi kad je bila suša, kad je dobro rodilo. Žito su išli mljeti u Plomin. Kad bi nabujalo Ćepičko jezero pa je voda tekla u more, proradili bi mlinovi. Kad je slaba godina, kupuju se žito i vino, a kad je dobra, onda to isto prodaju. Drukčija je nadnica za oranje i kopanje. Skuplja ako težak ore svojim volovima, a jeftinija ako uzima samostanske. Najjeftinija je nadnica kad beru grožđe: predpostavlja se da će ga se najesti. Također se vidi s kim su dolazili u dodir. Postoji i zapis kako je gvardijan uskocima posudio jedro, a oni su mu to platili. Uskocima se, naime, poderalo njihovo jedro, onda im je gvardijan lukavo ponudio svoje, jer bi mu ga ionako oteli, a potom su mu ga platili. Čitamo zatim kako već u 15. stoljeću dolaze cigani prodavati obruče za bačve. Iz tih se knjiga vidi kuda su prelazili trgovački putovi, što se prodavalo, što kupovalo. Na Portu na otoku Krku nalazi se rečenica koja tumači ekonomiku cijelog Kvarnera u 17. stoljeću: "Dah Pažanom ča nan vozihu vodu z Rike." Bili su to vjerojatno Novaljci koji su isši s vinom u Rijeku. Kako ih je uhvatilo nevrijeme, sklonili su se u Porat. Tada su im fratri rekli: "Vi iz Rijeke vraćate se prazni, u tim bačvama dovezite nam vodu."

Te su računske knjige vodili i pisali gvardijan ili njegov vikar, a dragocjene su kao izvor za gospodarsku povijest Istre, Kvarnera i Dalmacije.

* Na istom tragu pisana je i knjiga Boljunski glagoljski rukopisi ili Kvaderna od dot crekav boljunskeh, knjiga prva. Iz nje se takodjer može doznati o životu u Istri potkraj 16. i početkom 17. stoljeća, točnije od 1595. do 1660. I u njoj ste transkribirali glagoljski tekst?

-- Boljunski glagoljski rukopis ili Kvaderna od dot crekav boljunskeh, odnosno računi crkvenih imanja, pisani od 1595. do 1660, prvorazredni je izvor za povijest, ne samo Boljuna nego i cijele Istre. Važni su u prvom redu za društvene i gospodarske odnose. Ta je knjiga najopsežnija i najbogatija podacima svih vrsta. Pisan je glagoljicom i ima nekoliko umetaka talijanskim jezikom. U Boljunu je postojalo nekoliko bratovština. U toj Kvaderni, računima, iznosi se i kraća, opća povijest mjesta i okolnih događaja u Hrvatskoj: Rijeka, Senj, Skradin, Knin, Sisak, Brest, Petrinja i Austrija. Spominju se uglavnom morije, pomori od kužnih bolesti, nevremena, ratova, suše, poplava, snijega, otimačina, čudnih pojava. Postoji npr. zapis: "1560. Uzeše Turki trdni Seget. Onde beše ubien Mikula Zrinski Hrvacki ban, i onde umre pas car Suliman." Ili: "1574. tresnu grad Lupoglav i beše čuda škodi." Ili: "1586. beše škodan veter i metaše grmle mnogo i zidi i hiše i štali i štabri van iz zemle izrivaše." I: "1609. Beše snegi mnogi od mirakula i škodi." Više glagoljskih rukopisa iz Boljuna pohranjeno je u Arhivu HAZU u Zagrebu.

* Jedno od najvažnijih djela u vašem bogatom istraživačkom i znanstvenom opusu svakako je knjiga Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj. Tim opsežnim i mukotrpnim poslom bavili ste se više od dvadeset godina. Kako je zapravo započeo taj po mnogočemu uzbudljiv i do tada neistraženi rad i do kakvih vas je sve otkrića doveo?

-- Iluminirani rukopisi jedno su od mojih zivotnih djela, a počeo sam ih proučavati još kao student na nagovor pokojnoga prof. Milana Preloga. Povod je bila velika izložba Minijature na tlu Jugoslavije, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 1964. Na toj je izložbi iz Hrvatske bilo zastupljeno vrlo malo minijatura, i to samo one, opće poznate, a znao sam da po samostanima ima još mnogo nepoznatih i neobrađenih. Prof. Prelog dao mi je u zadaću da to istražim i nadopunim. Nakon obavljena posla, došao sam ponovno do njega i upitao ga na koji se način mogu pridružiti struci, a da i dalje budem fratar? Bilo je to mračnih šezdesetih godina. Odgovorio mi je: "Znate što, najbolje da vi dođete k nama na Institut povijesti umjetnosti, jer mi nemamo ni vražjega koji se razumije u svete stvari." I tako sam došao na Institut, a tada mi je on kao prvu zadaću povjerio da pregledam, analiziram i opišem sve iluminirane rukopise od 11. do 17. stoljeća. Za proučavanje starih liturgijskih knjiga treba dobro poznavati teologiju, liturgiku, latinski jezik, glagoljicu i konačno povijest umjetnosti. U to doba, a i danas, to sam na žalost bio samo ja.

Obišao sam sve knjižnice i riznice, i samostanske i katedralne i župske, koje su posjedovale takve rukopise. I skupio 265, a 1964. na onoj, općejugoslavenskoj izložbi bilo ih je svega 42 iz Hrvatske. Sada je sve to objelodanjeno u knjizi Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj, tiskanoj 1995. osim na hrvatskom, još i na njemačkom i engleskom. U njoj ima 326 bibliografskih jedinica. U njima je navedeno sve što je pisano o iluminiranim rukopisima u Hrvatskoj. Sadržava samo ono sto je sačuvano u nas, i to samo svečano iluminirani. Razasute izvan Hrvatske nabrojio sam u ediciji koju izdaje Akademija, i to tridesetak najvažnijih. Posijani su svuda u svijetu, od Oxforda do Carigrada. Ti su rukopisi nastali u nas na latinskom i glagoljici, ali su u raznim razdobljima odneseni van.

* Što vas je posebno privuklo tim rukopisima i minijaturama?

-- Iluminirane rukopise do tada su više proučavali s jezičnog aspekta. Oslikanim minijaturama nitko se nije osobito bavio, a mene su posebno zanimale. Pitate otkad se zvala minijaturom? Oduvijek. Ali to nije pravo ime za oslikane knjige, jer iluminiran znači prosvijetljen. To je, naime, sve što nije crno i bijelo, znači svi obojeni grafički ukrasi koji se nalaze u knjigama. U prvom redu početna slova, inicijali, obojena crveno, plavo, zeleno ili kombinirano. Time sam se počeo ozbiljnije baviti čim sam završio povijest umjetnosti.

Neki su rukopisi osim inicijala u sebi imali i minijature. Figuralnu ilustraciju sadržaja na kojem se nalazi. Jer na nekim stranicama iluminiran je sav marginalni prostor izvan teksta, s grafičkim biljnim ornamentima i figurativnim prikazima. A negdje je samo inicijal. Motivi pretežno ilustriraju tekst, ali više od toga, to je likovno obogaćivanje knjiga. Posebno je bogato ilustriranje u doba gotike od 13. stoljeća pa dalje. Vrhunac je u 15. stoljeću. Takve je knjige Dante nazvao libro ridente, knjiga koja se smije. U Iluminiranim rukopisima u Hrvatskoj opisane su sve knjige, od kojih najvećim dijelom liturgijske, ali i teološke i pravničke, statuti gradova i madrikule bratovština.

* Kako je vaša knjiga, kapitalna za proučavanje minijatura i iluminiranih rukopisa, koncipirana i što bitno sadržava?

-- Knjiga Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj sadrži sintetički pregled iluminacija u Hrvatskoj, pisan esejistički. Zatim slijedi svojevrsni katalog 265 iluminiranih knjiga u Hrvatskoj, u kojoj su opisani materijalni elementi knjige; veličina, odnos teksta i stranice. Ono što sam prvi uveo u struku je veličina marginalnog prostora, a to govori o organizaciji stranice. Kako se organizira stranica, tj. njezina likovnost. Visina teksta redovito odgovara širini stranice. Po tome, po organizaciji teksta na stranici, može se odrediti skriptorij. Knjigu nije radio samo jedan čovjek, bila je to prava industrija.

Jedni su štavili kožu, ponajviše ovce i koza, a za sitne knjige i od janjaca. Pa čak i od nerođenih janjaca, ali takvu su kožu radili samo u Europi, u nas ne. Drugi su obrađenu kožu izrezivali u arke i slagali u fascikle. Onda su na te arke sa slijepom pisaljkom, a to je bila fino obrađena kost, ucrtavali okvir teksta i crte po kojima će pisati pisci. Svaki skriptorij imao je mrežu okvira teksta i crta. Bili su različiti.

Zatim, bitan je odnos teksta i stranice. Omjeri marginalnih prostora su takvi da je gornji dvostruko veći od donjega. Donji marginalni prostor bio je dvostruk od gornjeg, a bočni, vanjski, jedan i pol puta veći u odnosu na gornji, ako je gornji jedan. Unutarnji bočni je kao i gornji, jednako širok, znaci jedan. A kad se dva unutarnja spoje, jer su zajedno, dobivamo jednaku sirinu kao sto je donji, znači dva. Sve je to držala na okupu stabilna greda od dva donja i središnji, koji je također dva, da se ne raspadne tekst.

* Kakva je razlika između pojedinih skriptorija i koja je karakteristika svakog od njih, čime se posebno odlikuju?

-- Pravi skriptoriji imali su svoj standard, ali bilo je i odstupanja. Glagoljasi su radili skromnije od latinasa. Pisar ili skriptor ostavljao je prazan prostor unutar teksta, na pocecima pojedinih odlomaka, na kojem je poslije iluminator crtao slovo, ornament ili slicicu koja ilustrira blagdan ispred kojeg je to slovo. Npr. za Bozic, unutar slova B naslikan je prikaz rodjenja Kristova. Ili prikaz podizanja na misi. Pretezno se ilustriraju sadrzaji blagdana ili teksta koji se nalazi iza tog inicijala.

Oslikavane su i liturgijske knjige koje su se pjevale: psalmi, antifone i himni. Antifona je lajtmotiv psalma. Oslikane su i koralne neume, note, na četiri crte. Tako se vidi bogatstvo i raskoš opreme knjiga. Najbogatiji je Trogirski evandjelistar iz 13. stoljeca pisan beneventanom, i to u trenutku kad je već izašla iz uporabe. Najraskošnije su oslikani gotički rukopisi 15. i 16. stoljeca. Veliki su skriptoriji radili bogato, a glagoljaši jednostavno. Međutim, ima i glagoljskih bogato iluminiranih knjiga, primjerice Hrvojev Misal, s početka 15. stoljeća, koji se može mjeriti sa svjetskim dostignućima. Posebno je važan i najsvečanije iluminiran zagrebački Misal Jurja de Topusko, s kraja 15. stoljeća. Ima iluminirane i ilustrirane cijele marginalne prostore.

Na kraju moje knjige dodan je popis svih poznatih skriptora i iluminatora koje sam pronašao u knjigama i arhivima. Pridodao sam i tumač važnijih pojmova. Zatim, nazive pojedinih ornamenata, vrste knjiga. Tim problemom intenzivno sam se bavio više od dvadeset godina.

* Važno je svakako istaknuti ili napomenuti da ste zahvaljujući svom velikom znanju, akribiji, znatiželji i silnim putovanjima došli i do nekih neprocjenjivih otkrića.

-- Istrazivanje iluminiranih rukopisa u Hrvatskoj započeo sam, lokalpatriotski, od otoka Raba, koji je odmah nadomak mog rodnog Luna na otoku Pagu. Počeo sam dakle s Kamporom i gradom Rabom. I tamo sam našao jedan od naših najvažnijih iluminiranih rukopisa, Rabski evandjelistar. Bio je u fragmentima, razrezan u trake kojima je bio pojačan uvez jednoga novijeg rukopisa, crkvene knjige graduala iz 15. stoljeća. Slike su bile zalijepljene prema unutarnjoj strani, ali se vidjelo da je to bila neka starija knjiga. Opazili su to i ljudi prije mene, ali slike sam vidio samo ja. S velikom sam mukom to uspio donijeti u Zagreb, gdje su u restauratorskoj radionici Historijskog arhiva HAZU, zahvaljujući vrijednoj gđi. Veri Heršak, s mnogo ljubavi razvezali tu staru knjigu.

Iz nje su povadili, odlijepili, razrezane dijelove misala, koji su sličili lazanjama, visine 25, širine 4-5 cm. Trebalo je to sloziti u suvislu cjelinu, pronaći gdje što i kojem dijelu pripada? Kako se može povezati? Uspio sam skupiti sedam cijelih listova, ali još je ostalo nepovezanih tridesetak fragmenata, koji se ne mogu međusobno spojiti. Obaviti takav posao bez poznavanja latinskog i Svetog pisma gotovo napamet, bilo bi veoma teško. U tom su evanđelistaru najčudesnije boje. Prekrasan grimiz, Europa nema takav u ono doba.

Iza toga sam naišao u zagrebačkoj Sveučilisnoj knjižnici, među raritetima, na fragment neke stare knjige, pa sam ustanovio da je to sastavni dio Rabskog evandjelistara, jer je isti rukopis, ista veličina slova, isti karakter pisma, isti karakter boja, isti sadržaj, tako da su sada ta dva odvojena fragmenta, zagrebački i rabski, koji su dugo ostali neidentificirani, postali smislena cjelina. Za zagrebački se naime znalo što je. Ustanovio sam da je to sastavni dio rastrganoga Rabskog evanđelistara, koji bi trebalo ponovno restaurirati i povezati u cjelinu. Ali to je do sada ostalo samo želja.

* Iz kojeg vremena potječe i gdje je zapravo, nastao?

-- Potječe iz druge polovice 11. stoljeća. Nastao je najvjerojatnije u Rabu, ili unutar trokuta Rab-Osor-Zadar. To je taj benediktinski krug. Najvjerojatnije u Supetarskoj Dragi. Ali je sigurno da je bio u uporabi u crkvi svetoga Ivana u Rabu. Jer to je ranokršćanska crkva, a bila je benediktinska, potom i franjevačka. Da je pripadao toj crkvi, može se zaključiti po ispovijedi u kojoj je sveti Ivan Evanđelist posebno naglašen, što u drugim crkvama nije običaj. To su finese pomoću kojih istražujemo.

U tom su evanđelistaru slike sedmero svetaca, svete Marije Magdalene, dvije Majke Božje: jedna Bogorodica koja moli i druga s prekriženim rukama. Marija Orans suvremenica je one Marije Orans u kamenom reljefu na zabatu iz Biskupije kod Knina. To su prvi ljudski likovi koji se pojavljuju nakon pletera. Prije toga su samo pleteri ili kakva zvijer, ili kakav cvijet ili ptica. Tu su i dva Krista, jedan s dvostrukim križem, a jedan kao car na prijestolju s kojeg blagoslivlje po istočnom obredu s tri prsta i knjigom u ruci. Tu su još sveti Andrija i Ivan Krstitelj, i naše stare note bez crtovlja, neume.

* Poznato je da vi uz jedan projekt uvijek usporedno radite i drugi. Kojim se trenutačno ili dulje vremena već bavite?

-- Hagiotopografija je moj paralelni projekt koji je išao uz minijature koje sam radio. Počeo sam s Istrom, propješačio je ili autom prošao koliko se dalo. Proučio je na temelju literature, a onda pohađajuci te crkvice i gledajući gdje se koja nalazi, gdje je koji svetac, koje mjesto zauzima u krajoliku. Polazište je bilo šematizam, koji ima svaka biskupija, od austrijskih vremena pa na dalje. U šematizmu su bile popisane sve crkvice, ali šturo, tek informirajući da je crkvica tog i tog sveca, i ništa drugo. Mene je naprotiv zanimalo kakav je njihov položaj, i koji su sveci u kojem dijelu Hrvatske zastupljeni? Tako se pokazalo da Istra ima neke svece koji prevladavaju, Dubrovnik druge, a sjeverna Hrvatska opet treće. Tamo gdje više nema crkve ostali su toponimi, ili kakvi arheološki ostaci. Nazvao sam to sveta mjesta jer imaju imena po svecima. Sada, tu su zanimljivi i kulturni utjecaji koji dolaze posredovanjem svetaca.

Tako npr. svetoga Ladislava i svetoga Emerika nema nigdje nego u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer su oni mađarski sveci i zaštitnici zagrebačke katedrale. Istra ima pak neke lokalne svece koji prevladavaju, npr. sveti Mauro, porečki mučenik. Tu dominira utjecaj Akvileje i Ravenne. U Dubrovniku pak osjeća se utjecaj južne Italije i tog istočnog dijela, Barija. Tu je i sveti Vlaho, kojega oni uzimaju za zaštitnika, premda je bizantski [Armenski] svetac. Onda, u Dubrovniku je štovana Nuncijata, navještenje Majke Božje. Tamo, na malom teritoriju, veliki je broj crkvica posvećen Navještenju Marijinu ili, kako je oni zovu, Nuncijati. I sad u krajoliku promatramo te crkvice, vidimo da su one uvijek na izvidničkim mjestima, odakle se daleko vidi, i uvijek su vizualno povezane jedna s drugom. A nunciare znaci javljati. Prema tome, to su bila istodobno dojavna mjesta za plovidbu i špijunažu.

* Postoje li sveci koji su svuda jednako zastupljeni?

-- Postoji, sveti Juraj. On je svuda jednako zastupljen, a ima trostruki izvor. Najviše ga ima u dubrovačko-dalmatinskom kraju. Uvijek je na nekim brdima, gore, visoko. On je s jedne strane nasljednik rimskog boga Silvana, i kao takav slavljen po Istri i naseljenim mjestima. Ali po ovim drugim, pustim mjestima, po Dalmaciji i dubrovačkom kraju, on je vjerojatno nasljednik ilirskoga božanstva zmije, jer zmija je bila glavno ilirsko božanstvo. Onaj zmaj kojega sveti Jure ubija, zapravo utjelovljuje pogansku ilirsku religiju, i tim činom svetac pokrštava to mjesto. Tako da je na tim vrhuncima na kojima se nalazi crkvica svetoga Jurja vjerojatno bilo ilirsko svetište posvećeno zmiji.

Zatim sveti Mihovil. U gradu je njegova crkva uvijek na gradskim vratima ili na trgu. On u rukama ima vagu, pa na vratima važe sve što ulazi i izlazi iz grada i u grad. A, kao što znamo, i na tržnici se također mjeri. Zato je on vjerojatno nasljednik rimskoga boga Merkura, koji je imao istu funkciju.

* Otkud naziv hagiotopografija i što on, zapravo, znaci?

-- Hagiotopografija Hrvatske ili svetomjestopis kratak je opis svih svetih mjesta koja se nalaze u Hrvatskoj, a tu pripadaju postojeće crkve, ruševine ili arheološki lokaliteti. Ukupno ih ima 6415 u sadašnjim okvirima Hrvatske, a u ostalim krajevimna, koji su izvan suvremene Hrvatske, u Bosni, Boki kotorskoj, Sloveniji i Madjarskoj, a neke su pripadale zagrebačkoj nadbiskupiji, ima još 750 crkava. Ukupno je zastupljeno 280 svetaca. Uz svakoga su sveca navedeni njegovi atributi i područje života koje štiti. Po zastupljenosti pojedinoga sveca mogu se vidjeti strani utjecaji. U primorskim krajevima velik je utjecaj Italije, a u kontinentalnom dijelu srednje Europe.

I na kraju ovog razgovora rado bih citirao pisara koji je na latinskom zapisao, a ja ću reci u prijevodu: "Jao, moja ruko, ovu si knjigu učinila slavnom, a što će od tebe ostati, hrpa kostiju i praha?"

Andriana Škunca