Mačevanje je stara vještina borbe hladnim oružjem - mačem. U prošlosti je mač služio kao redovno naoružanje vojnika, časnika, plemića, pa i drugih staleža (državnih činovnika, ponekad i građanstva), a njime se koristilo u ratu i kod pojedinačnih sukoba - dvoboja. Mač je poznat još iz vremana Starog vijeka, a kod raznih naroda i u raznim razdobljima imao je svoj specifični oblik, pa su se i načini borbe razlikovali. Mačevanje kao vještina svoj nagli razvoj postiže u zemljama Europe u Srednjem vijeku, vezano uz pojavu viteštva, a tada se javljaju i prve knjige o mačevanju (španjolskih, talijanskih, francuskih i njemačkih autora).

    Kroz povijest mač je mijenjao svoj izgled, razvijao se i usavršavao kako bi bio što efikasniji. Sa Istoka u Europu prodire sablja, kao oružje nomadskih naroda (prvo Tatara pa kasnije Turaka). Srodna je maču, a radi pogodnosti koje je pružala u borbi na konju, sablju tijekom XVII. i XIX. stoljeća preuzimaju konjičke postrojbe svih tadašnjih vojska. Kako je hladno oružje vremenom zbog napretka ratne tehnike izgubilo prvobitni značaj, mač i sablja ostaju samo simbolično u sastavu paradnih uniforma mnogih vojska, a mačevanje se od ratne vještine i sredstava za rješavanje osobnih sporova (dvoboj) pretvara u moderan olimpijski šport, koji koristi suvremenu elektronsku tehnologiju za registraciju pogodaka.

      Moderno športsko mačevanje koje kao osnovu ima europski mačevanje (za razliku od raznih oblika mačevalačkih vještina Dalekog istoka među kojima se ističe japansko mačevanje - Kendo) rasprostranjeno je na svih pet kontinenata i od samog početka (Atena 1896.) na programu je modernih Olimpijskih igara. Održavaju se svjetska, europska i nacionalna prvenstva, kao i mnogi međunarodni i nacionalni turniri širom svijeta. Razlikuju se tri discipline: floret, mač i sablja, a natječu se kako muškarci, tako i žene (osim u sablji), u odvojenim konkurencijama.

     Pravila natjecanja su jedinstvena na svim turnirima, a donosi ih Međunarodni mačevalački savez (F.I.E. - Federation Internationale d'Escrime) u koji je od siječnja 1992. učlanjen i Hrvatski mačevalački savez. Pravilima su određene dimenzije oružja i borilišta, način nanošenja pogodaka - tuševa (ubod kod floreta i mača, te ubod i udarac kod sablje), a također i dijelovi tijela u koje se priznaje pogodak (važeća površina).

      Važeću površinu kod floreta predstavlja samo trup, kod sablje tijelo iznad pojasa, a kod mača cijelo tijelo. Da bi se postigla vještna i uspješnost u mačevanju potrebno je više godina redovito vježbati i natjecati se, a vrhunski mačevaoci treniraju svakodnevno po nekoliko sati. Mačevalački turniri u Velikom Taboru održavaju se od 1983. godine, a osim hrvatskih do sada su nastupili još i mačevaoci Italije i Slovenije. Turniri koji nemaju samo športski značaj, već predstavljaju i povijesnu retrospektivu mačevalačkih vještina, organiziraju se kao prilog oživljavanja kulturnih sadržaja u dvorcu, a često u sprezi s drugim manifestacijama: izložbama, koncertima, scenskim događajima i sl.