Mačevanje je stara vještina borbe hladnim oružjem - mačem. U prošlosti je mač služio kao redovno naoružanje vojnika, časnika, plemića, pa i drugih staleža (državnih činovnika, ponekad i građanstva), a njime se koristilo u ratu i kod pojedinačnih sukoba - dvoboja. Mač je poznat još iz vremana Starog vijeka, a kod raznih naroda i u raznim razdobljima imao je svoj specifični oblik, pa su se i načini borbe razlikovali. Mačevanje kao vještina svoj nagli razvoj postiže u zemljama Europe u Srednjem vijeku, vezano uz pojavu viteštva, a tada se javljaju i prve knjige o mačevanju (španjolskih, talijanskih, francuskih i njemačkih autora). |
|
Kroz povijest mač je mijenjao svoj izgled, razvijao se i usavršavao kako bi bio što efikasniji. Sa Istoka u Europu prodire sablja, kao oružje nomadskih naroda (prvo Tatara pa kasnije Turaka). Srodna je maču, a radi pogodnosti koje je pružala u borbi na konju, sablju tijekom XVII. i XIX. stoljeća preuzimaju konjičke postrojbe svih tadašnjih vojska. Kako je hladno oružje vremenom zbog napretka ratne tehnike izgubilo prvobitni značaj, mač i sablja ostaju samo simbolično u sastavu paradnih uniforma mnogih vojska, a mačevanje se od ratne vještine i sredstava za rješavanje osobnih sporova (dvoboj) pretvara u moderan olimpijski šport, koji koristi suvremenu elektronsku tehnologiju za registraciju pogodaka. |
|
Moderno športsko mačevanje koje kao osnovu ima europski mačevanje (za razliku od raznih oblika mačevalačkih vještina Dalekog istoka među kojima se ističe japansko mačevanje - Kendo) rasprostranjeno je na svih pet kontinenata i od samog početka (Atena 1896.) na programu je modernih Olimpijskih igara. Održavaju se svjetska, europska i nacionalna prvenstva, kao i mnogi međunarodni i nacionalni turniri širom svijeta. Razlikuju se tri discipline: floret, mač i sablja, a natječu se kako muškarci, tako i žene (osim u sablji), u odvojenim konkurencijama. |
|
Pravila natjecanja su jedinstvena na svim turnirima, a donosi ih Međunarodni mačevalački savez (F.I.E. - Federation Internationale d'Escrime) u koji je od siječnja 1992. učlanjen i Hrvatski mačevalački savez. Pravilima su određene dimenzije oružja i borilišta, način nanošenja pogodaka - tuševa (ubod kod floreta i mača, te ubod i udarac kod sablje), a također i dijelovi tijela u koje se priznaje pogodak (važeća površina). |
|
Važeću površinu kod floreta predstavlja samo trup, kod sablje tijelo iznad pojasa, a kod mača cijelo tijelo. Da bi se postigla vještna i uspješnost u mačevanju potrebno je više godina redovito vježbati i natjecati se, a vrhunski mačevaoci treniraju svakodnevno po nekoliko sati. Mačevalački turniri u Velikom Taboru održavaju se od 1983. godine, a osim hrvatskih do sada su nastupili još i mačevaoci Italije i Slovenije. Turniri koji nemaju samo športski značaj, već predstavljaju i povijesnu retrospektivu mačevalačkih vještina, organiziraju se kao prilog oživljavanja kulturnih sadržaja u dvorcu, a često u sprezi s drugim manifestacijama: izložbama, koncertima, scenskim događajima i sl. |
|