MILISLAV DEMEREC
OD HRVATSKE DO SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Rođen u Hrvatskoj, Milislav Demerec završio je temeljno školovanje i stručnu izobrazbu u domovini, da bi zatim, slijedeći svoj poziv u genetskim istraživanjima, odabrao životni put koji ga je najprije poveo put Francuske, i konačno u Sjedinjene Američke Države, gdje se potpuno udomaćio i posvema posvetio biološkim znanostima i genetici tijekom cijeloga svog plodonosnog života. Bio je to plemenit cilj prema kojemu je težio cijeli život, unoseći golemu energiju, postojanost, maštovitost i vizije, solidnu temeljnu naobrazbu i samodisciplinu, nepatvoreno zanimanje i veliku skromnost, srž znanstvenika i ljudske vrijednosti koje su mu zajedno priskrbile epitet spiritus movensa "Zlatnog doba" genetike u Cold Spring Harboru. H. Bentley Glass je rekao da se njegov dolazak u Cold Spring Harbor i "sljedećih četiri i pol desetljeća, do časa njegove smrti, mogu identificirati s osobnom karijerom Milislava Demerca i njegovim dostignućima, kao jednim od zaista rijetkih. On je jedan među dvanaestak genetičara čiji je rad učinio Sjedinjene Države najistaknutijim u ovoj biološkoj znanosti."

Milislav Demerec je rođen 11. siječnja 1895. godine u Hrvatskoj Kostajnici, u obitelji Ljudevita i Ljubice Demerec. Pohađao je osnovnu školu u susjednoj Petrinji i realnu gimnaziju u Zagrebu, postignuvši u objema odličan uspjeh. Svoje studije nastavio je na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima, gdje je diplomirao 1916. godine. Tu je prihvatio i prvo radno mjesto u Križevačkoj eksperimentalnoj stanici. Krajem Prvog svjetskog rata dobio je stipendiju za studije na Agronomskom fakultetu u Grignonu, u Francuskoj.

Međutim, istom 1919. godine događa se prava prekretnica u njegovu životu i radu, kad je započeo postdiplomskim studijem u SAD: na Sveučilištu Cornell. U Odsjeku za uzgoj bilja, uključuje se u skupinu za genetiku kukuruza, predvođenu profesorom R.A. Emersonom. To je upravo bio trenutak kad su SAD odbrojile svojih prvih deset godina uspješnog započinjanja genetskih istraživanja. Milislav Demerec brani svoj doktorat znanosti na Cornellu 1923. godine i već iste godine pristupa Odjelu za genetiku Carnegiejeve Institucije iz Washingtona, smještenom u Cold Spring Harboru, malom mjestancu na obali mora u zaljevu Long Islanda, blizu grada New Yorka. Od 1927. godine već uživa glas poznatoga genetičara kukuruza. Demerec postaje naturaliziranim građaninom SAD 1931. godine.

U 1941. godini Demercu je ponuđen položaj direktora u susjednom Biološkom laboratoriju u Cold Spring Harboru, da bi mu 1942. godine ponudili i mjesto vršitelja dužnosti direktora, a 1943. godine i položaj direktora Odsjeka za genetiku Carnegiejeve institucije iz Washingtona. On je prema tome obnašao dužnosti dvojnog direktora tijekom cijelog svog života i služio je odano objema institucijama do 1960. godine, u razdoblju kada se uspjelo utvrditi solidne temelje za sadašnju revoluciju u molekularnoj biologiji i molekularnoj genetici. To je razdoblje učinilo Demerca značajnim čimbenikom američke znanosti, povijesti genetike, Cold Spring Harbora i njegovog "Zlatnog doba ­ Demerčevog doba".

Što je gen? ­ pitanje je koje je Demerec postavljao tijekom cijelog svog života, uvijek tražeći sve bolje i preciznije odgovore i stalno mijenjajući eksperimentalne modele koji su nudili bolje sustave za preciznije odgovore. Započevši of genetike kukuruza (Zea mais), on prelazi na problem promjenjivih, mutabilnih gena jedne druge biljke: Delphinium ajacis. U proučavanju čimbenika koji izaziva mutacije i njihovih bioloških posljedica, on ponovno mijenja model i ovaj put ga traži i nalazi u životinjskom carstvu, među insektima u vrstama unutar roda Drosophila. Drosophila virilis odličan je model za studij mutabilnih, nestabilnih gena i procesa djelatnih pri mutacijama. Njegova klasična studija nestabilnih gena u D. virilis objavljena, u Zborniku radova Cold Spring Harbor Simpozija kvantitativne biologije (1941), bio je i ostao temeljnim za razumijevanje mutacijskog procesa. Ovi tzv. nestabilni geni, npr. gen (mt) za minijaturne mušice, pokazuje različite stope mutacija u različitim stupnjevima razvitka, kao i u različitim tkivima. "Jedna posebna karakteristika nestabilnih gena jest činjenica da su oni izvanredno rijetki u životinja. Samo četiri dobro utvrđena slučaja su zabilježena, i svi su nađeni u D. virilis. Veliki su napori uloženi u to da se oni pronađu i u D. melanogaster i u drugih životinja, ali uzalud. Međutim, nestabilni geni su prilično česti u biljaka."

Drugo razdoblje Demerčevih istraživanja započinje uporabom mutageneze pobuđene rendgenskim zrakama i istraživanjem oštećenja u raznih vrsta Drosophila. Uvođenjem analize politenih kromosoma žlijezda slinovnica u jednoj drugoj vrsti vinskih mušica, Drosophila melanogaster, rad na oštećenjima i drugim tipovima kromosomskih aberacija dobro je uznapredovao najprije u suradnji s Margaret Hoover, a kasnije s B.P. Kaufmanom, Eileen Sutton i H. Bauerom, u proučavanju učinaka zračenja na mutacije kromosoma. Polazeći tako od genetike kukuruza kao usjeva, možda sa željom da se razumiju uvjeti potrebni za povećanje uroda ili još nešto drugo, Demerec prelazi na genetiku vinske mušice da upozna gene i njihovu sposobnost mijenjanja, mutiranja. On je utemeljio i nastavio uređivati Drosophila Information Service "Informacijsku službu za drozofilu", kao prvi časopis o novostima u genetici jedne vrste.

Sljedeće studije bile su usmjerene prema mutagenom djelovanju ultraljubičastog svjetla i neutrona pri induciranju kromosomskih aberacija. U doba Drugog svjetskog rata, Demerec mijenja prioritetne djelatnosti svojeg laboratorija prema jednom realnom, akutnom problemu: kako da se iskoristi otkriće Sir Alexander Fleminga o antibiotiku penicilinu iz Engleske, da postane doista korisno u kliničkoj praksi, na bojištima Europe, u ratnim bolnicama? Sa svojom skupinom on je proveo istraživanje o učinku zračenja na plijesan koja proizvodi penicilin: Penicillium notatum. Otkrili su mutaciju koja je omogućila da mutirana plijesan posve uspješno raste i uronjena u medij, za razliku od ishodišnog oblika koji je uspijevao samo na površini tekućeg medija. Na taj je način proizvodnja penicilina bila fantastično povećana i omogućena je njegova farmaceutska eksploatacija, što je predstavljalo prvu veliku pobjedu u "eri antibiotika". Ona je očito golemu praktičnu važnost u tijeku rata. Kako su se novi antibiotici pojavljivali na sceni, tako vrlo brzo postaje očito da se patogene bakterije mogu nositi s njima, mutirajući svoje svojstvo senzitivnosti prema nekom antibiotiku u rezistenciju prema njemu. Stoga još neusporedivo veću važnost imaju usporedna istraživanja Demerca o mutacijama u bakterije Staphylococcus, koje izazivaju rezistenciju prema penicilinu i drugim antibioticima. Ljudska stradanja od nemalog broja zaraznih bolesti bakterijskog porijekla još su bila vrlo značajna, a tuberkuloza je bila jedna od pošasti koja je harala među narodima iscrpljenim i osiromašenim od rata. Streptomicin, kao odličan novi antibiotik, predstavljao je očito veliku nadu, ali otkriće čestih mutacija bacila tuberkuloze (Mycobacterium tuberculosis) prema streptomicinskoj rezistenciji, poticalo je Milislava Demerca i njegovu skupinu da uporno propagiraju načelo polikemoterapije za konfrontaciju s pogubnim bakterijskim bolestima. Upravo je kombinacija streptomicina, isoniazida i PAS-a (para­aminosalicilne kiseline), predstavljalo tada odličnu kombinaciju za liječenje i uspješno suprotstavljanje širenju tuberkuloze i rezultirajućoj žetvi smrti. Godine 1952. Demerec je predvodio otvorenu borbu za dobru strategiju kombiniranja nekoliko antibiotika da bi se spriječilo pojavljivanje rezistentnih bakterijskih sojeva, čak i protiv Vladinog ureda za hranu i lijekove SAD (tzv. Food and Drug administration, F.D.A.) i njihovih preporuka, u kojoj su njegove teoretske spoznaje bile uskoro potvrđene i ohrabrene iz kliničkih pokusa. "Od vremena otkrića streptomicina nije medicinska profesija bila obogaćena antituberkuloznim lijekom tako značajnog terapeutskog potencijala kao što to ima isoniazid. Da li će se ovi potencijali ostvariti, ili će isoniazid postati brzo neučinkovit zbog razvitka bakterijske rezistencije? Odgovor na ovo hitno pitanje ovisi o stajalištu onih koji su odgovorni za njegovu kliničku uporabu. Mnogi su liječnici već svjesni opasnosti koje nosi razvitak rezistencije prema isoniazidu, ali, ako će neka manjina zauzeti stajalište da je bakterijska rezistencija tek jedan laboratorijski kuriozitet bez ikakvog kliničkog značenja, vrijednost ovog lijeka mogao bi se osjetno umanjiti. Predmet je povijesnog pamćenja da je široka uporaba sulfodiazina u mornaričkim učilištima u tijeku Drugog svjetskog rata urodila nastankom streptokokne rezistencije prema sulfonamidima. ... Ovo nesretno iskustvo u primjeni lijekova u jednoj relativno segregiranoj skupini, čini se da je uglavnom zaboravljeno. ... Pri puštanju u uporabu izoniazida u medicinsku primjenu F.D.A. je odobrila pakiranje lijeka s uputom: 'Za uporabu pri liječenju tuberkuloze rezistentne prema streptomicinu, pod strogom paskom liječnika'. Dok će se liječeni bolesnik možda i oporaviti privremeno s isoniazidom, eventualne zaraze drugih ljudi bakterijama rezistentnim i prema streptomicinu i prema isoniazidu, moglo bi učiniti svaki dugotrajniji medicinski program utemeljen na preporukama F.D.A. potencijalnom opasnošću za trajniju vrijednost ovog lijeka. Mi bismo radije vidjeli uputu koja navodi 'Za uporabu samo u kombinaciji s jednim drugim tuberkulostatskim lijekom, djelotvornim protiv bacila tuberkuloze ovog pacijenta'. Ova dvojba bi lako mogla značiti izbor između produženja života nekoliko terminalno bolesnih pacijenata danas, nasuprot kontrole nad širenjem tuberkuloze u Sjedinjenim Državama u cijeloj jednoj generaciji".

Ovi praktički medicinski izazovi kao i trajna potraga Demerca za ponajboljim organizmom koji će imati vrlo veliko potomstvo i prema tome pružiti mogućnost za dobivanje odgovora na pitanja o finom ustrojstvu i funkciji gena i njihova međusobnog rasporeda, odveli su ga u svijet bakterija: među prokariontske stanice. Dvije probavne bakterije: Escherichia coli i Salmonella typhimurium zaokupile su znanstvenu pozornost Demerca u njegovim najproduktivnijim zrelim godinama. Nakon što je s Ugom Fanom ustanovio problem rezistentnih mutacija E. coli prema bakteriofagima, sljedeći radovi bili su posvećeni studiju zračenja i kemijskih mutagena (uključujući i karcinogene) i njihovu djelovanju na bakterijski genom.

Koristeći se mnogim mutacijama i mehanizmom transdukcije za prijenos genetskog materijala od jednog bakterijskog soja u drugi pomoću bakteriofaga, mogao je studirati rasporede među blisko raspoređenim genima, koji su ujedno kontrolirali slične fiziološke funkcije, razne korake na biokemijskim putovima za sintezu nekoliko aminokiselina. Razne gene koji određuju sintezu aminokiselina i purina ispitivao je ili samostalno ili u suradnji s Philipom E. Hartmanom i svojom kćeri Zlatom, da otkrije funkcionalnu organizaciju bakterijskih kromosoma. Zadivljujući paralelizam otkriven je između redoslijeda funkcionalnih jedinica (blisko vezanih gena) i redoslijeda biokemijskih reakcija u takvom metaboličkom putu.

Osim što je uvijek bio u prvim redovima istraživanja, počev od kukuruza, pa drozofila i napokon bakterijske genetike, Milislav Demerec radio je zdušno i pokazao golemu energiju u poticanju širokog raspona organizacijskih, društvenih, stručnih i znanstveno­predvodničkih aktivnosti. Možda je među njima najznačajnije bilo predvodništvo u organiziranju Cold Spring Harbor simpozija iz kvantitativne biologije, koji su predstavljali svjetske sabore biologije, a danas se mogu smatrati lako prepoznatljivim zbornicima radova, nekom vrstom trajnog spomena i kronologije suvremene biologije, od 1941. do 1960. godine. Ove simpozije nakon reorganizacije i skraćivanja Demerec je brzo obogatio i nadopunio ljetnim tečajevima, npr. o bakterijskim virusima, bakterijskoj genetici, kulturi stanica, koji su širom svijeta proširili spoznaje, tehnike i izazove moderne biologije. Glede uredničkog posla njegova su najznačajnija postignuća bila utemeljenje Drosophila Information Service, DIS, (Informacijske službe za drozofilu). Advances in Genetics (Napreci u genetici) kao i rad na Zbornicima radova Cold Spring Harbor simpozija o kvantitativnoj biologiji.

U 1960. godini dodijeljen mu je stupanj Doctor honoris causa od Sveučilišta u Zagrebu. Nakon obveznog umirovljenja 1960. godine od direktorstva dviju institucija u Cold Spring Harboru, on je nastavio svoja istraživanja u Brokhaven nacionalnim laboratorijima SAD i na C.W. Post Collegeu sve do svoje nagle i neočekivane smrti. U noći 12. travnja 1966. srčanim udarom završen je jedan dug i plodonosan zemaljski put koji je započeo u maloj Hrvatskoj Kostajnici a završio u Cold Spring Harboru, na Long Islandu, u Državi New York, Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon njegove smrti, Demerec je bio počašćen dvama posthumnim priznanjima, prvo od strane C.W. Post Collegea, koji je nazvao svoj znanstveni centar imenom "Znanstveni laboratorij Milislava Demerca", i drugo od strane Cold Spring Harbor Laboratorija za kvantitativnu biologiju i od strane Carnegiejeve institucije iz Washingtona, koji su 5. lipnja 1968. godine nazvali njegovim imenom svoju glavnu laboratorijsku zgradu.

Povrh i iznad svega Milislav Demerec bio je plemenit i dobar čovjek. "On je služio genetici dobro, i njegov će život i rad biti neodvojiv dio povijesti genetike, za sva vremena" (Evelyn Witkin). Možda je umjesno za kraj citirati riječi profesora H. Bentley Glassa posvećene Milislavu Demercu "... oni među nama koji smo ga dobro poznavali, sjećat ćemo ga se kao karakteristične duše i pokretača Cold Spring Harbora, nervnog centra moderne genetike".

POPIS
KATALOŠKIH
JEDINICA

MILISLAV DEMEREC, Cold Spring Harbor, oko 1940 god, privatno vlasništvo

ODJEL ZA GENETIKU CARNEGIEJEVE INSTITUCIJE, Cold Spring Harbor, 1958. god., privatno vlasništvo

MILISLAV DEMEREC, RADNI LIST, Hrvatska Kostajnica, 1996. god., privatno vlasništvo

MILISLAV DEMEREC I B.P. KAUFMAN, DROSOPHILA GUIDE, Cold Spring Harbor, New York, 1957. god., privatno vlasništvo

SIR ALEXANDER FLEMING I DR MILISLAV DEMEREC, SAD, oko 1940. god., Centralna medicinska biblioteka, Zagreb

KRUŽNE GENSKE KARTE BAKTERIJA ESCHERICHIA COLI I SALMONELLA TYPHIMURIUM, SAD, 1971. god., Centralna medicinska biblioteka, Zagreb

MILISLAV DEMEREC, O GENIMA I MUTACIJAMA NA BAKTERIJAMA I BAKTERIOFAGIMA U SVJETLU NAJNOVIJIH ISTRAŽIVANJA, Zagreb, 1955. god., privatno vlasništvo

MILISLAV DEMEREC, ANTIBIOTICI I GENETIKA, Zagreb, 1955. god., privatno vlasništvo

E.J. GRACE, V. BRYSON, W. SZYBALSKI, M. DEMEREC, POTENTIAL DANGER OF ISONIAZID RESISTANCE THROUGH FAILURE TO USE MULTIPLE CHEMOTHERAPY IN TREATMENT OF TUBERCULOSIS, SAD, 1952. god., Medicinski fakultet, Zagreb

MILISLAV DEMEREC, UTEMELJITELJ I UREDNIK ADVANCES IN GENETICS, Cold Spring Harbor, 1947­1958. god., Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

MILISLAV DEMEREC, PROCEEDINGS OF THE COLD SPRING HARBOR SYMPOSIA ON QUANTITATIVE BIOLOGY, Cold Spring Harbor, 1941­1959. god., Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

MILISLAV DEMEREC, ORGANIZATOR COLD SPRING HARBOR SIMPOZIJA, Cold Spring Harbor, 1941-1960. god., Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

HRVATSKI KORIJENI MILISLAVA DEMERCA, Zagreb, oko 1990. god., privatno vlasništvo

AMERIČKA I SVJETSKA DIMENZIJA DJELA MILISLAVA DEMERCA, New York, SAD, 1971., privatno vlasništvo

EVELYN M. WITKIN, "MILISLAV DEMEREC SLUŽIO JE GENETICI DOBRO, TAKO DA SU NJEGOV ŽIVOT I DJELO POSTALI DIJELOM POVIJESTI GENETIKE ZA SVA VREMENA", New York, 1971. god., privatno vlasništvo

DETALJAN OPIS KATALOŠKIH JEDINICA

MILISLAV DEMEREC

Cold Spring Harbor, oko 1940 god,

crno-bijela fotografija u laboratoriju iz Lit. 1

privatno vlasništvo (inž. Željka Tiljak-Mršić)

Rođen 11. siječnja 1895. u Hrvatskoj Kostajnici u obitelji Ljudevita i Ljubice Demerec. Osnovnu školu pohađao je u Petrinji, a realnu gimnaziju završio u Zagrebu s odličnim uspjehom. Poljoprivrednu školu studirao je u Križevcima (Više gospodarsko učilište). Po završetku Prvog svjetskog rata dobiva stipendiju za daljnji studij na Poljoprivrednom fakultetu u Grignonu u Francuskoj. Godinom 1919. započinje njegov razvoj u istaknutoga američkog znanstvenika s postdiplomskim studijem na Odjelu za uzgoj biljaka Sveučilišta Cornell. Tu se uključio u skupinu istraživača genetike kukuruza profesora R.A. Emersona. Tako je ušao u najaktivnije središte genetičkih istraživanja u SAD, u času kada je američka genetika bilježila već svoje prvo desetljeće uspješnog razvoja. Razvoj američkih genetičkih istraživanja neodvojivo će biti povezan s djelom Milislava Demerca. Tijekom 1920. i 1921. god. Demerec posjećuje Laboratorij za biologiju mora u Woods Holeu i ondje susreće učenike Thomasa Hunta Morgana, koji su radili na genetici vinske mušice, Drosophila melanogaster. Godine 1923. Milislav Demerec postiže stupanj doktora znanosti na Sveučilištu Cornell i iste godine pridružuje se Odjelu za genetiku Carnegijeve instituciju u Cold Spring Harboru na Long Islandu. Od 1927. god. on je već ugledni američki znanstvenik posve zaokupljen genetikom kukuruza. Godine 1941. postaje direktorom Biološkog laboratorija u Cold Spring Harboru, 1942. postaje vršiocem dužnosti direktora, a 1943. i direktorom Odjela za genetiku Carnegiejeve institucije, smještenom također u Cold Spring Harboru. Razdoblje od 1943. do 1960. godine, u kojemu je Milislav Demerec bio direktorom obiju srodnih znanstvenih institucija u Cold Spring Harboru, pamti se danas kao zlatno doba ­ "the golden age of Demerec". M. Demerec je umro 1966. godine.

Prikazana fotografija s logaritamskim računalom klasična je službena fotografija M. Demerca objavljena u Advances in Genetics.

Lit.

1. E. Caspari, (ur.), Dedication, M. Demerec, Editor of Advances in Genetics, Vol. 16, Advances in Genetics, Academic Press, New York, 1971, atr. v-vi.
2. D. Šerman, Dr. Milislav Demerec, hrvatski sin i đak, svjetski biolog i genetičar, Radovi Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", Knjiga 3, Zagreb, 1993, str. 53­75.
3. D. Šerman, Dr. Milislav Demerec ­ World biologist and geneticist, Periodicum biologorum, 97: 1 (1995) 73­75.
   

D.Š.

ODJEL ZA GENETIKU CARNEGIEJEVE INSTITUCIJE

Slika laboratorija Milislava Demerca

Cold Spring Harbor, 1958. god.

slika u boji

privatno vlasništvo (Draško Šerman)

Život M. Demerca nemoguće je razdvojiti od njegova istraživačkog laboratorija u Cold Spring Harboru, od njegova znanstvenog puta i razvoja tijekom 45 godina, jer znanost je predstavljala njegovu posvemašnju životnu preokupaciju. On se posvećivao mnogim istraživačkim problemima i mijenjao mnogobrojne eksperimentalne modele i organizme. U svima je nastojao upoznati prirodu gena, njihovu strukturu i funkciju, kao i njihove spontane i inducirane mutacije. Za razvitak svjetske biološke znanosti, pogotovo genetike kao njenog najistančanijeg središta, uz rezultate i spoznaje koje je ostvario Milislav Demerec, jednako je važna i značajna njegova nadarenost znanstvenog predvodnika i znanstvenog administratora. Tu se osobito ističe njegovo angažiranje u razvoju dviju znanstvenih bioloških institucija u Cold Spring Harboru (Odjela za genetiku Carnegiejeve institucije i Laboratorija za biologiju), koje su se pod njegovim vodstvom razvile u središte znanstvenih stremljenja, koja danas nazivamo molekularna genetika.

Uz trajno zanimanje za gene, Demerec posvećuje podjednaku pozornost laboratorijima u Cold Spring Harboru i svim mnogobrojnim znanstvenim, izobrazbenim i promocijskim aktivnostima koje je tu poticao nevjerojatnom radnom energijom, upornošću i dalekovidnošću. Od prvog časa kada se Milislav Demerec, kao mladi doktor znanosti, 1923. godine pridružio osoblju Odjela za genetiku Carnegiejeve institucije, do časa kada je tamo umirovljen kao direktor obiju institucija 1960. godine, gotovo je četrdeset godina posvetio procvatu tog znanstvenog središta. Milislav Demerec učinio je Cold Spring Harbor svjetskim fokusom inspiracije i predvodništva u genetici.

Lit.

1. P.E. Hartman, Between Novembers: Demerec, Cold Spring Harbor and the gene, Genetics, 129 (1988) 615­619.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
RADNI LIST

Hrvatska Kostajnica, 1996. god.

izvorni dokument

privatno vlasništvo (inž. Jasenka Paunović)

Milislav Demerec rođen je 11. siječnja 1895. godine u Hrvatskoj Kostajnici od oca Ljudevita Demerca i Ljubice Demerec (Dumbović). Nakon školovanja u Hrvatskoj posvetio se genetičkim istraživanjima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Od najranijih genetičkih istraživanja i radova Demerca, koji su bili posvećeni prirodi varijabilnih fenotipskih značajki njegovo je zanimanje bilo posvećeno pitanju: Što je gen?. Ispruganost listova, išaranost kukuruznog zrna, klijavost klica koje su isprva posve blijede da bi poslije pozelenile, pobudile su njegovo zanimanje za prirodu somatskog mozaicizma. Pretpostavivši da bi glavni uzrok za takvu promjenljivost mogla biti somatska mutacija, on vrlo rano usmjerava pozornost tom fenomenu. Nakon genetike kukuruza, on se posvećuje mutabilnim genima u biljci Delphinium ajacis i u mušici Drosophila virilis. Ona predstavlja vrlo pogodni organizam za istraživanje čimbenika koji kontroliraju stopu mutacija. Njegove klasične publikacije o nepostojanim genima mušice Drosophila virilis ostaju temeljem za razumijevanje mutacijskih procesa. Ti su geni pokazivali različite stope mutacija u različitim stupnjevima životnog ciklusa, kao i u različitim tkivima.

Lit.

1. M. Demerec, What is a gene?, Journal of Heredity, 24: (1933) 368­378.
2. E.M Witkin, Milislav Demerec (1895­1966). Advances in Genetics, Vol. 16, Academic Press, New York, 1971, str. xxxvii­xi.
3. H.B. Glass, Milislav Demerec, January 11, 1895 ­ April 12, 1966. Biographical Memoirs, Natl. Acad. Sci., USA, 42 (1971) 1­27.
4. P.E. Hartman, Between Novembers: Demerec, Cold Spring Harbor and the gene. Genetics, 129 (1988) 615­619.
5. D. Šerman, Dr. Milislav Demerec, hrvatski sin i đak, svjetski biolog i genetičar, Radovi Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", Knjiga 3, Zagreb, 1993, str. 53­75.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC I B.P. KAUFMAN
DROSOPHILA GUIDE

Vodič za početne studije genetike i citologije vinske mušice Drosophila melanogaster

Cold Spring Harbor, New York, 1957. god.

knjižica

privatno vlasništvo (Draško Šerman)

Drugo razdoblje Demerčevih genetskih istraživanja započinje od 1930. godine istraživanjem mutacija izazvanih rendgenskim zrakama u drozofile. Demerec je na drozofilu primijenio opažanje Hermana J. Mullera (1927) o mutagenom djelovanju rendgenskih zraka. Nasljedna promjenljivost gena, mutacije, postaju i ostaju trajnom istraživačkom preokupacijom Milislava Demerca, njegovom prvom intelektualnom ljubavi, kojoj ostaje vjeran do kraja svog plodonosnog radnog vijeka. Istraživanjem induciranih mutacija ­ npr. prouzročenih zračenjem rendgenskim zrakama u vinske mušice, Drosophila melanogaster ­ otkriva on zajedno s Margaret E. Hoover učinke gubitka malih skupina gena ili pojedinačnih gena. Tako su otkriveni letalni geni, geni koji izazivaju ranu smrt organizma u tijeku razvitka zametka. Uvođenjem analize gorostasnih kromosoma iz žlijezda slinovnica, rad na genetskim oštećenjima i raznim vrstama kromosomskih aberacija brzo je napredovao u suradnji najprije s Margaret Hoover, a zatim s B.P. Kaufmannom, Eileen Sutton i drugima. Godine 1937. dolazi u Cold Spring Harbor B.P. Kaufmann i zajedno s Hansom Bauerom objavljuju 1938. godine rad u kojemu je opisano nekih 1038 induciranih lomova u kromosomima drozofile.

Lit.

1. M. Demerec, B.P. Kaufmann, Drosophila Guide, Carnegie Institution of Washington, Washington, Sixth revised edition, 1957, str. 1­44.
   

D.Š.

SIR ALEXANDER FLEMING I DR MILISLAV DEMEREC

Otkriće i proizvodnja penicilina u Drugom svjetskom ratu

SAD, oko 1940. god.

fotografija crno-bijela (Lit. 1)

Centralna medicinska biblioteka, Zagreb

Drugi svjetski rat pruža Milislavu Demercu novi izazov: kako znanošću i genetikom pomoći ratnim naporima i pomoći stradalnicima? Potreba za hitnim i konkretnim praktičnim rješenjem izazvala je promjene u istraživačkim djelatnostima u Cold Spring Harboru. Od nevjerojatnog je praktičkog značenja bio uspjeh njihovog rada. Uz Demerčevu pomoć suradnica E. S. Sansome uspjela je inducirati mutacije u plijesni roda Penicillium, čime je pronađen mutant koji je mogao uspješno rasti i kada je bio uronjen u tekući medij, a ne samo na površini tekućeg medija; na taj način omogućena je znatno povećana proizvodnja penicilina. Tim uspjehom prvi put je od otkrića penicilina Sir Alexandera Flemminga omogućena uspješna industrijska proizvodnja tog antibiotika. Još veće dugoročno značenje imaju njegova istovremena istraživanja mutacija koje prouzročuju otpornost bakterije Staphylococcus prema penicilinu i drugim antibioticima. Pitanje je bilo medicinski vrlo važno. Demerčeva daljnja istraživanja rasvijetlila su dva važna načela koja se moraju poštivati pri liječenju antibioticima. (1) Antibiotici se moraju davati u dovoljno visokim početnim dozama, da bi se onemogućilo pojavljivanje "drugostepenih", visoko otpornih bakterijskih mutanta. (2) Antibiotici se trebaju upotrebljavati u kombinaciji, a ne pojedinačno, jer će jedan mutant koji je rezistentan na jedan antibiotik imati vrlo malu vjerojatnost da u isto vrijeme bude resistentan i na drugi antibiotik.

Slika Sir Alexandra Fleminga i dr. Milislava Demerca zajedno kao tandema koji je od otkrivanja penicilina doveo do ostvarenja proizvodnje i distribucije penicilina u doba Drugog svjetskog rata.

Lit.

1. E.W. Caspari, (ur.), Advances in Genetics, Vol. 16, Academic Press, New York, 1971.
   

D.Š.

KRUŽNE GENSKE KARTE BAKTERIJA ESCHERICHIA COLI I SALMONELLA TYPHIMURIUM

Najznačajniji prodor prema razumijevanju gena

SAD, 1971. god.

fotografija (Lit. 2)

Centralna medicinska biblioteka, Zagreb

Od 1940. godine Demerec traga za organizmom koji ima vrlo veliki broj potomaka, kako bi na njemu mogao dalje proučavati promjenljivost genetičke osnove, mutacije. Pozivom Maxu Delbrücku i Salvadoru Luriji da dođu kao govornici u Cold Spring Harbor na simpozij i na ljetnu istraživačku djelatnost u Biološkom laboratoriju, u Demerčeve laboratorije na velika vrata ulaze bakterije i bakteriofagi. Jedan novi smjer genetike naznačili su Milislav Demerec i Ugo Fano svojom publikacijom iz 1945. godine, u kojoj daju potanki prikaz svojih pokusa o otpornosti bakterije Escherichia coli na bakterijske viruse. Istraživanja na drozofili bila su posve zamijenjena istraživanjima na bakterijama kad se radilo o studijama učinaka zračenja, kemijskih mutagena i karcinogenih čimbenika na gene. Godine 1950. u Cold Spring Harbor dolazi i Al Hershey, koji tamo započinje svoje poznate eksperimente s bakteriofagima, koji rezultiraju Nobelovom nagradom 1969. godine. Od 1950. godine nadalje M. Demerec se posvećuje isključivo genetici mikrorganizama i sa svojim suradnicima utire put budućem procvatu bakterijske genetike i genetike virusa, iz kojeg izrasta suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Rad na području otpornosti prema antibioticima doveli su Demerca šezdesetih godina do istraživanja koja će zaokupiti njegovu pozornost do samog kraja života. To su istraživanja o mehanizmima rekombinacije i fine strukture gena u druge enteričke bakterije Salmonella typhimurium. Tehnikom transdukcije koju su opisali Zinder i Lederberg 1952. godine, Demerec je analizirao gene koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina i purina. Otkrio je značajni paralelizam između redoslijeda funkcionalnih genetskih jedinica i redoslijeda srodnih biokemijskih reakcija na istom metaboličkom putu.

Lit.

1. B. Glass, M. Demerec, January 11, 1895 ­ April 12, 1965. Biographical Memoirs of the National Academy of Sciences of the USA, 42 (1971) 1­27.
2. K.E. Sanderson, A Genetic homology in the Enterobacteriaceae, u: E.W. Caspari, (ur.), Advances in Genetics, Vol. 16, Academic Press, 1971, str. 35-51.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
O GENIMA I MUTACIJAMA NA BAKTERIJAMA I BAKTERIOFAGIMA U SVJETLU NAJNOVIJIH ISTRAŽIVANJA

Prvo od dva predavanja o genetici mikroorganizama održanih u JAZU, 1953. god.

Zagreb, 1955. god.

naslovnica iz Lit. 1.

privatno vlasništvo (inž. Željka Tiljak-Mršić)

Na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada u 1953. godini još pod imenom JAZU) i njenog Odjela za prirodne znanosti, u Zagrebu je boravio u rujnu 1953. godine Milislav Demerec, kao dopisni član HAZU i direktor Odjela za genetiku Carnegiejeve institucije iz Washingtona, D.C., smještenog u Cold Spring Harboru. Tom prilikom on je boravio i u Ljubljani i Beogradu i održao tri predavanja o slijedećim temama: 1. Geni i mutacije, 2. Antibiotici i genetika i 3. Organizacija znanstveno­istraživačkog rada u Sjedinjenim Američkim Državama.

U palači HAZU Demerec predavao je uzvanicima stručnjacima o temi "O genima i mutacijama na bakterijama i bakteriofagima u svjetlu najnovijih istraživanja" na hrvatskom jeziku. Iako je uobičajeno da HAZU tiska u svojoj ediciji Predavanja samo ona predavanja koja su održana u Akademiji, u ovom je slučaju, prema predgovoru našeg istaknutog genetičara Aloisa Tavčara, a u uredništvu akademika Vale Vouka, u istom Svesku 15 otisnuto i predavanje Antibiotici i genetika. Ova je iznimka učinjena zbog toga što je problematika u ova dva predavanja usko povezana i dopunjava se, te "daje uvid u velike uspjehe, koje je naš zemljak postigao na području jednog posve novog ogranka znanosti o nasljeđivanju, naime, genetike mikroorganizama, na kojem je području dr. Demerec jedan od pionira i danas vodećih stručnjaka".

Lit.

1. M. Demerec, Dva predavanja o genetici mikroorganizama, u: V. Vouk, (ur.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Svezak 15, Zagreb, 1955, str. 1­25.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
ANTIBIOTICI I GENETIKA

drugo od dva predavanja o genetici mikroorganizama održanih u JAZU 1953. god.

Zagreb, 1955. god.

otisnuto predavanje (Lit. 1.)

privatno vlasništvo (inž. Željka Tiljak-Mršić)

Ovo je drugo predavanje na hrvatskome jeziku koje je održao M. Demerec prilikom svog posjeta Zagrebu u rujnu 1953. godine na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tema Antibiotici i genetika posebno su zaokupljali Demerčevu pozornost u ovom poratnom razdoblju kada je "era antibiotika" u borbi s patogenim bakterijama počela doživljavati velike teoretske i laboratorijske izazove i nedoumice vrlo važne za kliničku medicinu. Od vremena rata i nadalje Demerec "proučava genetiku bakterija i djelovanje različitih antibiotika na pojavu mutantnih oblika kod mikroorganizama, što je osobito važno za medicinu" (Alois Tavčar). "U našem laboratoriju proučavali smo više od 20 raznih antibiotika te smo ustanovili dvije principijelne skupine ­ ponašanja u pogledu otpornosti, naime, po uzoru penicilina i po uzoru streptomicina" (M. Demerec).... "Vrlo se malo zna o biološkim i kemijskim procesima, koji su uzrokom rezistentnosti bakterija prema antibioticima. Znamo da genetski mehanizam kontrolira te procese, no nije još istraženo kako se obavlja ta kontrola." ...

"Rad našeg instituta na otpornosti pridonio je razumijevanju procesa važnih za kliničku uporabu tih antibiotika. Jedna od najvažnijih teškoća za kliničku uporabu je otpornost. Kako sam već spomenuo, to se može smanjiti razumnom upotrebom, kad se radi s penicilinom i preparatima koji imaju slično djelovanje. Ako se u terapiji upotrebljava koncentracija, koja je dostatna da uništi prvostepene otporne mutacije, onda je dosta velika vjerojatnost da se otporne bakterije ne će pojaviti. No naš rad pokazuje i drugi način, koji teoretski treba da bude još djelotvorniji. Imamo dobru podlogu za zaključak da razni geni odlučuju o otpornosti prema raznim antibioticima. Iz toga izlazi da otpornost prema dvjema nesrodnim antibioticima može nastati samo zbog mutacije u dva gena istovremeno. Znamo da mutacije nastaju slučajno i da su vrlo rijetke. Pretpostavimo li da se mutacija, koja je uzrokom za otpornost protiv svakog od dvaju antibiotika, pojavi jednom u 10 mil. bakterija, onda možemo očekivati da će dvije takve mutacije nastati u istoj bakteriji jednom u (1x10⁷)x(1x10⁷)=1x10¹⁴ slučajeva, što je za svaki praktičan slučaj posvema nevjerojatno. Iz toga izlazi da u terapiji treba da bude upotreba mješavine dvaju antibiotika vrlo djelotvorna za sprečavanje otpornosti. Te dedukcije potvrđene su u laboratorijskim eksperimentima, a i u medicinskoj praksi."

Lit.

1. M. Demerec, Dva predavanja o genetici mikroorganizama, u: V. Vouk, (ur.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Svezak 15, Zagreb, 1955, str. 1­25.

D.Š.

E.J. GRACE, V. BRYSON, W. SZYBALSKI, M. DEMEREC
POTENTIAL DANGER OF ISONIAZID RESISTANCE THROUGH FAILURE TO USE MULTIPLE CHEMOTHERAPY IN TREATMENT OF TUBERCULOSIS

antibiotska polikemoterapija

doprinos Demerčevog laboratorija u borbi protiv tuberkuloze

SAD, 1952. god.

članak (Lit. 1.)

Medicinski fakultet, Zagreb

Ovim člankom, objavljenim pod Korespondencijom, na samo jednoj stranici časopisa Američke medicinske udruge (Journal of American Medical Association, J.A.M.A.) Milislav Demerec sa svojim suradnicima upozorava kliničare Amerike i svijeta na kobne posljedice nedovoljnog razumijevanja mehanizama bakterijske otpornosti prema antibioticima i dobre strategije antibiotske terapije.

"Dobro je poznato, da se uz antibiotike danas u kemoterapiji upotrebljavaju i neke druge kemikalije, poglavito sulfaspojevi, a protiv tuberkuloze PAS (para­amino­salicilna kiselina) i najnovije pronađeno sredstvo isoniazid (iso­nicotinyl hydrazid). Naročito se zanimljiva situacija razvila kad se otkrilo djelovanje isoniazida. Kratko vrijeme nakon otkrića tog antibiotika, našim proučavanjem otpornosti se ustanovilo da je ona kao u streptomicina, naime, da visoka otpornost nastaje u jednom stepenu. Iz toga smo zaključili da će se otpornost prema izoniazidu često opaziti i, ako se ne prikloni tome pažnja, da će taj spoj brzo postati u medicini beskoristan."

"Naš je rad završen u času kada je izašla u Sjedinjenim Državama oficijelna preporuka, da se izoniazid upotrebljava sam, i to u slučajevima, gdje je stroptomicin izgubio efekat zbog otpornih bakterija. Nama je bilo jasno, da je ta preporuka bila pogrešna, naime, da se izoniazid ne smije upotrebljavati sam, nego u smjesi sa streptomicinom i PAS­om, koji slično djeluje, i da će uspjeh terapije biti najbolji u slučajevima gdje se streptomicin uopće nije upotrebljavao."

"Mi smo odmah razložili naš stav u otvorenom pismu, koje je izašlo u Američkom medicinskom žurnalu i koje je bilo komentirano u Londonskom Lancetu. U početku su kliničari bili skeptični prema našoj argumentaciji, no nije prošlo ni tri mjeseca, počeli su dolaziti rezultati iz raznih klinika o opsežnim kliničkim eksperimentima. Pacijenti su bili podijeljeni u skupine, i to: jedna skupina je dobivala samo streptomicin, druga samo izoniazid, a treća mješavinu tih dvaju antibiotika. Rezultati ovih istraživanja potvrdili su naša predviđanja. Danas se u Sjedinjenim Državama gotovo isključivo upotrebljava protiv tuberkuloze mješavina streptomicina, izoniazida i PAS (p­amino­salicylic acid). (M. Demerec)"

Lit.

1. E.J. Grace, V. Bryson, W. Szybalski, M. Demerec, Potential danger of isoniazid resistance through failure to use multiple chemotherapy in treatment of tuberculosis, Journal of the Americam Medical Asoociation, 149 (1951) 1241.

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
UTEMELJITELJ I UREDNIK ADVANCES IN GENETICS

Cold Spring Harbor, 1947­1958. god.

Prvih 9 volumena Advances in Genetics, zelene knjige, tvrdo ukoričene

Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

Milislav Demerec, koji je već 1934. godine pokrenuo izdavanje časopisa Drosophila Information Service (Služba izvještavanja o drozofili) i time potaknuo izdavanje prvoga profesionalnoga glasila i informacijske službe u genetici, postao je svjestan "eksplozije informacija" u znanosti mnogo prije nego što je ta tema postala popularna. On je vjerojatno bio svjesniji od drugih o stvarnom nedostatku komunikacija između raznih, ali ipak srodnih područja, jer on sam nije htio biti ograničen umjetnim granicama postojećih disciplina i u tijeku svog života promijenio je modele za svoja istraživanja nekoliko puta. On se svaki put prilikom tih promjena morao upoznati s posve novim tehnikama i s posve novom literaturom. Dio svoje goleme energije posvetio je prema tome i raznim načinima kako poboljšati komunikaciju među znanstvenicima aktivnim u raznim područjima. Utemeljenje Advances in Genetics (Napredaka u genetici) bila je jedna od glavnih djelatnosti Milislava Demerca na tom području. On je napisao u predgovoru Prvog volumena 1947. godine:

"Ova serija revijskih članaka Advances in Genetics utemeljena je da bi se kritički sažeci važnih genetskih problema, napisani od strane kompetentnih genetičara, mogli naći u jednoj jedinstvenoj publikaciji. Od članaka se očekuje da iznose i teoretske i praktičke probleme, i da obuhvaćaju biljne uzgoje kao i životinjske uzgoje, a i nasljeđivanje u ljudi, podjednako kao i srodna područja biofizike, biokemije, fiziologije i imunologije. Cilj je da članci budu tako napisani da koriste kao izvor informacija za genetičare, ali i kao izvor informacija za one koji nisu genetičari".

Lit.

1. M. Demerec, (ur.) Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 1-9, New York, 1947-1958.
2. E. Caspari, (ur.), Dedication, M. Demerec, Editor of Advances in Genetics, Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. v­vi.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
PROCEEDINGS OF THE COLD SPRING HARBOR SYMPOSIA ON QUANTITATIVE BIOLOGY

organizator

Cold Spring Harbor, 1941­1959. god.

knjiga

Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

M. Demerec reformira i organizira Cold Spring Harbor simpozije od 1941. dalje i izdaje zbornike radova pod naslovom Proceedings of the Cold Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology. Godina 1941. bila je prva godina u kojoj je Demerec preuzeo organizaciju Cold Spring Harbora Simpozija kvantitativne biologije. Ovi simpoziji okupljali su biologe Amerike i cijelog svijeta od 1933. godine, a Milislav Demerec, čim je stupio na položaj dvojnog direktora: Biološkog laboratorija (1941) i Genetičkog odjela Carnegiejeve institucije (1943), odmah preuzima organizaciju skraćene varijante Simpozija. Ovi se simpoziji počinju odvijati godišnje i Demerec je u svojem razdoblju organizirao simpozije na slijedeće teme: 1941. god. Geni i kromosomi: struktura i organizacija; 1942. god. Odnos hormona i razvitka; 1946. god. Nasljednost i varijacije u mikroorganizama; 1947. god. Nukleinske kiseline i nukleoproteini; 1948. god. Biološka primjena elemenata za obilježavanje; 1949. god. Aminokiseline i proteini; 1950. god. Porijeklo i evolucija čovjeka; 1951. god. Geni i mutacije; 1952. god. Neuron; 1953. god. Virusi; 1954. god. Zametak sisavca: fiziologija i razvitak; 1955. god. Populacijska genetika: priroda i uzroci genetičke varijabilnosti u populacijama; 1956. god. Genetički mehanizmi: struktura i funkcija; 1957. god. Populacijske studije: životinjska ekologija i demografija; 1958. god. Izmjena genetskog materijala: mehanizmi i posljedice; 1959. god. Genetika i darvinizam dvadesetog stoljeća.

Lit.

1. M. Demerec, (ur.), Proceedings of the Cold Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology, Cold Spring Harbor, 1941­1959.
   

D.Š.

MILISLAV DEMEREC
ORGANIZATOR COLD SPRING HARBOR SIMPOZIJA

temelj molekularne biologije i molekularne genetike

Cold Spring Harbor, 1941-1960. god.

fotografije iz Lit. 1.

Zavod za biologiju, Medicinski fakultet, Zagreb

Od 1941. godine do svog umirovljenja M. Demerec bio je spiritus movens toga najvećeg svjetskog skupa genetičara i biologa; u prvom redu on je svojom dalekovidnošću i mudrošću u odabiranju tema od najaktualnije znanstvene važnosti, te istančanim osjećajem u odabiranju sudionika svjetske biološke misli, stvorio od tog okupljanja znanstvenika svjetsku znanstvenu instituciju; po programu i izdavanju velikih crvenih, lako prepoznatljivih knjiga Zbornika radova (Proceedings of the Cold Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology). Cold Spring Harbor postao je tako u lipnju svake godine svjetska meka genetičke biologije.

Mnoga važna otkrića suvremene biologije i genetike prvo su bila prikazana i raspravljana na tim sastancima i zatim u mnogo opuštenijoj atmosferi ljetnih tečajeva koji su uslijedili nakon simpozija. Biološki laboratorij u Cold Spring Harboru, kao dio Biološkog udruženja na Long Islandu (Long Island Biological Association), kojim je također rukovodio Milislav Demerec, kao direktor obiju institucija, pokrenuo je još jednu važnu aktivnost za razvoj i procvat genetičkih i bioloških znanosti: ljetne tečajeve u Cold Spring Harboru (Summer Courses). Ta vrsta vrlo uspješne vrhunske, a opet opuštene izobrazbe tijekom ljeta, uz plažu i kupanje, počela je skromno 1945. godine: Max Delbrück ponudio je svoju prvu ljetnu Školu o bakteriofagima (Bacteriophage Course). Nastavu te Škole poslije su briljantno vodili Franklin W. Stahl i Mark H. Adams. Ljetni tečajevi redovito su se ponavljali, te su s vremenom uključili i nove teme: bakterijsku genetiku 1955. godine (M. Demerec, V. Bryson i Evelyne Witkin) i kulturu stanica (Herman Moser). Time je Cold Spring Harbor dobio trajnu važnost kao biološko središte koje je potaknulo i raširilo po svijetu mnogo od onoga što se danas istražuje u genetici mikroorganizama i virusa. Bilo je to "zlatno Demerčevo doba" Cold Spring Harbora.

Lit.

1. M. Demerec, (ur.), Proceedings of the Cold Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology, Cold Spring Harbor, 1940-1959.
2. B. Glass, M. Demerec, January 11, 1895 ­ April 12, 1965. Biographical Memoirs of the National Academy of Sciences of the USA, 42 (1971) 1­27.
   

D.Š.

HRVATSKI KORIJENI MILISLAVA DEMERCA

rodoslovlje obitelji Demerec

Zagreb, oko 1990. god.

fotografija

privatno vlasništvo (inž. Željka Mršić-Tiljak)

Milislav Demerec potekao je iz krila čestite hrvatske obitelji Ljudevita Demerca (iz Petrinje) i Ljubice rođ. Dumbović (iz Kostajnice). Otac Ljubice bio je učitelj, maturirao je među prvim naraštajima maturanata Petrinjske preparandije. Milislav je imao jednu sestru Zlatu i tri brata: Antuna, Mladena i Veljka. U svojem braku imao je dvije kćeri: Zlatu i Radu. Zlata je također studirala na Cornell univerzitetu i ušla u isto područje genetskih istraživanja kao i otac Milislav i udala se za Philipa E. Hartmana. Zlata i Philip nastavljaju, proširuju i produbljuju područje bakterijske genetike koje je otvorio Milislav Demerec, i od samog početka u tim istraživanjima usko surađuju s Bruce N. Amesom.

D.Š.

AMERIČKA I SVJETSKA DIMENZIJA DJELA MILISLAVA DEMERCA

Volumen 16 Advances in Genetics posvećen Milislavu Demercu

New York, SAD, 1971.

članak u Lit. 1.

privatno vlasništvo (ing. Željka Tiljak-Mršić)

The New York Times je sljedećim tekstom objavio tužnu vijest o smrti hrvatskog i američkog genetičara 12. travnja 1971. god, pod ovim naslovom:

"Umro je dr. Milislav Demerec u 71. godini života: otkrivač mutabilnih gena.

Navršio je 70 rođendan, iako je to bilo posve teško prihvatiti, jer je on još uvijek bio vrlo aktivan. Dr. Demerec je bio rođen u Kostajnici, 1895. godine. Bio je školovan na Poljoprivrednoj školi u Križevcima i tada studirao u Francuskoj. U svojoj 24. godini života on dolazi u Sjedinjene Države 1919. godine da bi studirao genetiku kukuruza kao asistent na Cornell univerzitetu. Nakon što je doktorirao na Cornellu 1923. godine, on postaje istraživačem u Odjelu za genetiku Carnegiejeve institucije u Cold Spring Harboru u državi New York. Radio je u tom Institutu 37 godina do svojeg umirovljenja u 65. godini života, 1960. godine. U to vrijeme on je prihvatio američko državljanstvo u 1931. godini i služio je kao direktor ovog Instituta tijekom 17 godina: od 1943. do 1960. godine. Bio je i direktor bioloških laboratorija na Long Islandu u neposrednom susjedstvu Carnegiejeve Institucije od 1941. do 1960. godine i imao je dodatni položaj kao suradnik u genetici na Columbia univerzitetu. Umirovljenjem iz Carnegiejeve institucije 1960. god. on preuzima položaj seniorskog genetičara u Brookhaven nacionalnom laboratoriju Države New York i radi samo na istraživanjima do kraja svog života, odstupajući od većine svojih drugih odgovornih položaja. Organizira jedan novi laboratorij na C. W. Post Collegeu na Long Islandu, planirajući da nastavi svoja istraživanja nadalje. Međutim, on je nažalost preminuo u noći 12. travnja u svojem mirnom domu, okruženom drvećem, blizu Cold Spring Harbora."

Lit.

1. E.W. Caspari, (ur.), Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York and London, 1971.
2. T. Dobzhansky, Milislav Demerec (1859­1966) Obituary, Year Book of the American Philosophical Society, 1966, str. 115­121; Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York and London, 1971, str. xv­xx.
3. H.B. Glass, Milislav Demerec (1895­1966), pretisak u: Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxiii.
4. B. Wallace, Milislav Demerec (1895­1966), Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxxiii­xxxv.
5. P.E. Hartman, Between Novembers: Demerec, Cold Spring Harbor and the gene, Genetics, 129 (1988) 615­619.
   

D.Š.

EVELYN M. WITKIN
"MILISLAV DEMEREC SLUŽIO JE GENETICI DOBRO, TAKO DA SU NJEGOV ŽIVOT I DJELO POSTALI DIJELOM POVIJESTI GENETIKE ZA SVA VREMENA"

New York, 1971. god.

članak (Lit. 2.)

popis priznanja i nagrada

privatno vlasništvo (inž. Željka Tiljak-Mršić)

"Milislav Demerec bio je istaknuti genetičar. Bio je direktor svjetski poznatih laboratorija u Cold Spring Harboru (Biološkog laboratorija i Odjela za genetiku Carnegiejeve institucije iz Washingtona) u razdoblju koje će se vjerojatno potvrditi kao njihova "Zlatna era". Nadalje, bio je plemenita i dobra osoba." (1)

"Dr. Demerec volio je raditi u vrtu, volio je vožnju svojim motornim čamcem po zaljevu Long Islanda, a nije volio konvencionalna društvena okupljanja, prizemne šale i ispoljavanje emocija. Bio je zbunjen svojim mnogobrojnim priznanjima ........" (2)

Lit.

1. B. Wallace, Milislav Demerec (1895­1966), Obituary, Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxxiii­xxxv.
2. E.M. Witkin, Milislav Demerec (1895­1966), Obituary, Advances in Genetics Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxxvii.
3. J. Ishidsu, H. Ozeki, T. Miyake, T. Yura, Milislav Demerec (1895­1966), Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxix.
4. B. Glass, Milislav Demerec (1895­1966), Advances in Genetics, Academic Press, Vol. 16, New York, 1971, str. xxiii.
5. P.E. Hartman, Between Novembers: Demerec, Cold Spring Harbor and the gene. Genetics 129 (1988) 615­619.
   

D.Š.