INKUNABULISTIKA

1. INKUNABULISTIKA KAO ZNANOST

Sve knjige tiskane od izuma tiskarskoga stroja, dakle od godine 1455, pa do godine 1500. okupljamo pod nazivom inkunabule. Riječ inkunabula dolazi od latinske riječi incunabula, koja znači kolijevka, zipka, dakle, početak nečega, a u značenju prvotiska prvi ju je godine 1639. upotrijebio Bernard vod Mallinckrodt u djelu "De ortu et progressu artis typographiae".

Budući da iz inkunabula dobivamo mnogobrojne obavijesti o povijesti, kulturi i događajima iz vremena kada su bile tiskane, za njihovo proučavanje zainteresiran je širok krug znanstvenikâ. Tako se je još u 17. stoljeću utemeljila inkunabulistika kao znanost čiji se početak obično stavlja u godinu 1688, kada je u Amsterdamu bio izdan prvi opći katalog inkunabulâ. Taj katalog sastavio je Cornelis a Beughem, a u njemu nalazimo oko 3 tisuće naslova.

Danas nam je poznato oko 35-40 tisuća primjeraka inkunabula tiskanih u oko 1100-1200 tiskara. Od toga broja valja izdvojiti njih oko 22 tisuće za koje postoje potpuni ili djelomični podatci. Ostale inkunabule su nam poznate samo po naslovima ili drugim podatcima koji nam daju za pravo pretpostavljati da su one bile otisnute, ali primjerci, na žalost, nisu došli do nas. Budući da se računa da je sačuvano samo oko 2 posto tiskanih inkunabula, do nas nije došao ogroman broj neprocjenjivo vrijednih primjeraka.

Kao što su se rukopisne knjige najviše prepisivale u pisarnicama u sklopu samostana, te služile u vjerske, obredne svrhe, tako su i inkunabule pretežno vjerskoga sadržaja. Poznate su nam i one čiji je sadržaj literarni ili pravni, no za naše krajeve pretežna je bila upravo vjerska svrha.

Poznate su nam dvije vrste inkunabula, i to tabularne ili ksilografske i tipografske inkunabule. Tabularne inkunabule nazivamo i blok-knjigama.

Za nas će važne biti tipografske inkunabule jer nije pronađena ni jedna hrvatska tabularna inkunabula.

 

2. SLAVENSKA INKUNABULISTIKA

Prije nego kažemo nešto o slavenskim inkunabulama, valja reći da se pod tim pojmom misli na samo one inkunabule koje su tiskane na nekom od slavenskih jezika, te se tako ovdje ne ubrajaju inkunabule tiskane u slavenskim zemljama, ali neslavenskim jezikom. Na slavenskom su se jeziku inkunabule tiskale samo u Hrvatskoj, Češkoj, Ukrajini i Crnoj Gori. Još neke slavenske zemlje, npr. Poljska, imale su tiskare, ali one neće biti predmetom ovoga rada jer nisu tiskale knjige na slavenskome idiomu.

Slavenskih inkunabula je pedesetak, od čega ih je pet tiskano glagoljicom, deset ćirilicom, a ostale latinicom. Osim po vrsti pisma, glagoljicom i ćirilicom, slavenske inkunabule se ne razlikuju od europskih inkunabula, već su ravnopravni članovi europske tiskarske obitelji. Tako u slavenskim inkunabulama nalazimo iste značajke koje nalazimo i u europskim.

Mnogima od tih značajki upravo su slavenske inkunabule dale svoj pečat. Hrvatske inkunabule se tako odlikuju posebnim načinom pisanja ligatura koji je osmislio Blaž Baromić.

Umjesto naslovne stranice slavenske inkunabule imaju prazan list. To je bio uobičajen postupak počinjanja tiskanih knjiga jer pravu naslovnu stranicu imaju samo četiri inkunabule, od čega su tri češke i jedna hrvatska. Podatke koje danas uobičajeno čitamo na naslovnim stranicama knjiga nalazimo u kolofonima. Tako u kolofonu nalazimo podatke o mjestu i datumu tiskanja inkunabule, o priređivaču, tiskaru, donatoru, prevoditelju i drugim ljudima koji su imali nekoga udjela pri tiskanju knjige. Neki su kolofoni opsežniji, neki kraći, ali svaki nam pomaže barem pri datiranju tiskanja.

Jedan od važnih elemenata inkunabule jest i tiskarski znak. Za njega je važno reći to da se u knjigama tiskao od samih početaka tiskarstva i da se održao do današnjih dana. Teško je pronaći tiskanu knjigu koja ne nosi znak tiskare iz koje je izašla. Tiskarski će nam znak pomoći i da odredimo tko i gdje je knjigu tiskao, osobito onda ako te podatke nismo pronašli u kolofonu. Tako ćemo, istražujući tiskarski znak u senjskoj inkunabuli Spovid općena, pretpostaviti gdje i tko je tu inkunabulu tiskao.

Za datiranje inkunabule važan je i vodeni znak na papiru na kojem je inkunabula tiskana. Vodeni znakovi su se počeli upotrebljavati u 13. stoljeću i pomažu nam da odredimo odakle je papir uvezen jer slavenske zemlje nisu imale svojih mlinova za proizvodnju papira. Mladen Bošnjak je otkrio da se na papirima hrvatskih inkunabula pojavljuje ukupno dvadesetak filigrana. Kao zanimljivost ističe se stalna sličnost hrvatskih i čeških vodenih znakova, gdje se najčešće pojavljuje simbol vage u krugu.

Po broju tiskanih inkunabula u slavenskim zemljama prednjači Češka. Zanimljiva je pri tome činjenica da je u Češkoj tiskano 60 inkunabula, dok je u Hrvatskoj, koja je po broju inkunabula druga u slavenskim zemljama, tiskano 9 inkunabula.

U Češkoj, u gradu Plznu, tiskana je i prva slavenska inkunabula. To je Kronika trojanska, koja je tiskana oko godine 1478. Nije nam poznato ime tiskara te prve inkunabule tiskane staroslavenskim jezikom, ali pretpostavlja se da je to bio Čeh koji je tiskao za potrebe češke nadbiskupije u Pragu. Isto se tako pretpostavlja da je ta ista nadbiskupija bila vlasnik te tiskare jer je bilo uobičajeno da tiskarstvo priređuju i omogućuju crkveni krugovi za čije su se potrebe inkunabule većinom i tiskale.

Poslije Kronike, u Češkoj se tiska i Novi zavjet. Važno je reći da ta inkunabula ima otisnut prvi tiskarski znak u svih slavenskih inkunabula. Znak je otisnut, no ni to nije pomoglo istraživačima da otkriju tko je vlasnik grba, te nam je tako tiskar i te inkunabule ostao nepoznat.

Sve češke inkunabule tiskane su na papiru češkom bastardom i u svima se osjeća utjecaj njemačkog tiska.

Ukrajinskih je inkunabula pet i sve ih je ćirilicom tiskao Sveitpolt Fiol u Krakovu. Jedino objašnjenje za tiskanje ukrajinskih inkunabula u Poljskoj leži u činjenici da su mladi Ukrajinci u Krakov, tadašnje poznato sveučilišno središte, išli na školovanje. Kada se na istom mjestu nađe velik broj mladih studenata koji osjećaju potrebu za knjigama, već je učinjen prvi korak do tiskanja knjiga. Pri tome je vjerojatno pomoglo i to što je među ukrajinskom manjinom u Krakovu bio dovoljan broj bogatih obrtnika koji su bili spremni financijski poduprijeti takav naum. Ne zna se točno koje je godine tiskara počela s radom, ali se pretpostavlja da je to bilo godine 1491.

Sveitpolt Fiol je svoje knjige tiskao s očitom namjerom približavanja katoličanstva i pravoslavlja, što ga je i odvelo u zatvor, nakon čega iz njegove tiskare prestaju izlaziti knjige.

Crnogorskih inkunabula nam je poznato pet i sve su pisane ćirilicom. Pretpostavlja se da je na ideju o njihovu tiskanju prvi došao vojvoda Ivan Crnojević, koji se godine 1480. pred turskom opasnošću sklonio u Veneciju. Do te pretpostavke se došlo polazeći od činjenice da je Ivan Crnojević u Veneciji o tiskarstvu mogao puno naučiti i činjenice da je tiskaru u Crnoj Gori osnovao upravo njegov sin Đurađ Crnojević.

Prva crnogorska inkunabula tiskana je godine 1494. To je Osmoglasnik-prvoglasnik. Ne zna se gdje je točno djelovala tiskara u to vrijeme, ali pretpostavlja se da je to bilo u Cetinju. Iz predgovora i kolofona zaključuje se jedino da je poslovima tiskanja rukovodio jeromonah Makarije, koji je svoj zanat najvjerojatnije izučio u Veneciji.

Ono što crnogorsko tiskarstvo čini jedinstvenim, to je činjenica da je crnogorska tiskara prva poznata državna tiskara u Europi jer su sve druge tiskare bile u privatnome vlasništvu. Isto je tako zanimljiva činjenica da su na prostoru Crne Gore pronađeni odljevi tiskarskih slova za koje se pretpostavlja da su pripadali prvoj crnogorskoj tiskari. Postoje mnogobrojni argumenti za i protiv te tvrdnje, ali ako bi se dokazalo da je ta tvrdnja točna, bili bi to jedini sačuvani tiskarski odljevi iz vremena tiskanja inkunabulâ.

Sve su nabrojene slavenske inkunabule tiskane latinicom ili ćirilicom. Tako je, uz ljepotu inkunabulâ, upravo glagoljički tisak ono što hrvatske inkunabule izdvaja iz slavenske inkunabulistike. Godinama njegujući glagoljičku pisanu riječ, hrvatski su glagoljaši tu ljubav prenijeli i na tisak.

3. HRVATSKE INKUNABULE

Petnaesto stoljeće je vrlo težak period hrvatske povijesti. U drugom desetljeću toga stoljeća, a posebno nakon pada Bosne godine 1463, turske vojske pustoše naše krajeve, uništavajući materijalna dobra i pokušavajući uništiti i kulturna. Međutim, čak je i tako jakoj vojsci bilo nemoguće uništiti kulturu koja je u hrvatskim krajevima u to doba već uhvatila predubok korijen. Pljačkanja, palež, ubijanja i drugi oblici zlostavljanja našega naroda nikada nisu bili dovoljni da onemoguće hrvatske kulturne krugove da u svojim dostignućima slijede Europu, a često idu i ispred nje.

Tiskati knjige u doba kada je tiskarstvo još u povojima bilo je iznimno naporan i skup posao. Tiskari su se prvo trebali izvan zemlje naučiti tom novom zanatu, a nakon toga je trebalo namaknuti novac za tiskarske strojeve, papir i sve ostalo što je za takav posao bilo potrebno. U doba kada hrvatsku pustoše turske vojske, novac je bilo teško namaknuti. Ipak, hrvatski glagoljaši uvijek su uspijevali doći do novca koji je bio potreban za kulturu. Ne znamo točno odakle su taj novac crpili, ali u svakom slučaju zaslužuju naše dužno poštovanje, najviše zbog toga što je u našem području, pod stalnom turskom opasnošću, upuštanje u tiskarsku vještinu zahtijevalo puno više truda i umijeća nego što su ga trebali pokazati pripadnici naroda koji su u to doba živjeli u mirnijim uvjetima.

Poznato nam je devet hrvatskih inkunabula, od čega je pet tiskano glagoljicom. Glagoljicu su u tiskarstvo i uveli Hrvati. Naime, hrvatski su glagoljaši bili prvi koji su tiskali glagoljicom, a time i prvi koji su načinili odljeve glagoljičkih slova. Budući da su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dvama pismima.

Hrvatski prvotisak, Misal po zakonu rimskog dvora, tiskan je godine 1483, točnije, 22. veljače 1483, kada je, prema podatcima iz kolofona, tiskanje bilo završeno. Postoje mnogobrojne pretpostavke o tome gdje je tiskan jer u samoj inkunabuli ne nalazimo točan podatak o tome. U početku se mislilo da je tiskan u Veneciji, kao bliskom i velikom tiskarskom središtu toga doba, ali u današnje vrijeme je prevladala pretpostavka da je hrvatski editio princeps tiskan na hrvatskome tlu. Pretpostavlja se da su slova bila lijevana u inozemstvu, ali da je tiskara radila u Hrvatskoj. Budući da se slova iz Prvotiska više ne pojavljuju ni u jednoj hrvatskoj inkunabuli, opravdana je sumnja da je tiskara bila na našem tlu, te da je nestala u ratnom vihoru koji je uništio i stvari veće od tiskare. U prilog pretpostavci da je Misal tiskan u nesigurnom, ratnom području govori i činjenica da u inkunabuli nedostaje inicijal, što je vjerojatno posljedica ratnih uvjeta u kojima je tiskar morao seliti tiskaru.

Osim Venecije, za mjesto tiskanja Misala pretpostavljeni su tako Izola, Roč, Modruš u Lici i Kosinj. Godine 1491. u Kosinju je tiskan prvi hrvatskoglagoljski brevijar, tako da pouzdano znamo da je u tome mjestu postojala tiskara. Ipak, samo postojanje tiskare osam godina kasnije nije nam dokaz da je editio princeps tiskan na istome mjestu.

Unatoč svim nagađanjima, za naš Prvotisak, koji je ujedno i prvi Misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom, ne možemo sa sigurnošću reći gdje je bio tiskan.

Dugo se je vjerovalo da je kao predložak Misalu poslužio Misal kneza Novaka iz godine 1368. Ta je tvrdnja, po novijim istraživanjima, samo djelomično točna. Prvotisak, naime, ima više tekstova nego Misal kneza Novaka, pa on vjerojatno nije bio jedini predložak, već samo jedan od predložaka.

Tiskan je i na pergameni, te je prva slavenska inkunabula tiskana ne samo na papiru, nego i na pergameni. Osim toga, naš je prvotisak prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno.

Mada se ne zna ni mjesto tiskanja, ni tiskari, ostaje činjenica da je to jedna od najljepših tiskanih inkunabula uopće.

Oko godine 1490. tiskane su latiničke inkunabule Oficij Blažene Djevice Marije i Oficij svetoga krsta zajedno s Oficijem svetoga duha. One su tiskane bez oznake godine i mjesta tiskanja, a od svake je poznat samo po jedan primjerak koji se čuvaju u Vatikanskoj biblioteci.

Druga hrvatskoglagoljska inkunabula tiskana je godine 1491. u Kosinju. U tome ličkom mjestu bila je smještena prva hrvatska tiskara u čije smo mjesto djelovanja sigurni. Ta nam činjenica nalaže zaključak da je Lika u to doba bila središtem glagoljaštva i da je bila bogatiji kraj nego što je to od tragedije na Krbavskom polju. Siromašan kraj, kakvim je Lika postala nakon godine 1493, ne bi mogao tiskati knjige u doba kada je to iznimno skup posao. Osim toga, siromašan kraj, bez jakog kulturnog kruga koji je prepoznao prednosti tiskarstva i bez ekonomskog uporišta, u takav se posao ne bi ni upuštao.

Inkunabula tiskana u Kosinju jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Nesačuvano nam je mnogo dijelova te inkunabule, pa tako i kolofon, zbog čega se do određivanja godine tiskanja došlo sudeći po tome što tabla pomičnih blagdana u Brevijaru počinje od godine 1492, pa se pretpostavlja da je izašao godinu dana prije. Tiskan je također dvobojno, crveno i crno, a predložak nam nije poznat. Jedini sačuvani primjerak te inkunabule čuva se u Veneciji.

Budući da nam od treće glagoljske inkunabule Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti nije sačuvan ni jedan primjerak, podatke o njenom postojanju dobivamo iz zapisa koji se nalazi u Tkonskom zborniku iz godine 1492. Iz tog se zapisa vidi da je Ispovid tiskana godine 1492. u Veneciji. Poznato nam je čak i ime tiskara te inkunabule. Bio je to mletački tiskar Pelegrinus Pasqualibus, koji je tako prvi poznati tiskar hrvatskih inkunabula. Tekst je složio fra Matej Zadranin, provincijal franjevaca trećoredaca, o čemu potvrdu također nalazimo u zapisu. Budući da je traktat o ispovijedi u Tkonski zbornik prepisan glagoljičkim slovima, pretpostavlja se da je i inkunabula bila tiskana glagoljicom, mada točnih podataka o tome nemamo.

U Veneciji je godine 1493. bila tiskana i četvrta hrvatskoglagoljska inkunabula. To je drugo izdanje brevijara, ovaj put upotpunjeno dijelovima rituala i misala. Tiskana je u tiskari Talijana Andrija Torressanija, uglednog talijanskog tiskara. O njoj imamo sve podatke, o vremenu i mjestu tiskanja, te o priređivaču i tiskaru. Tako se u toj inkunabuli prvi put susreće ime najznamenitijeg tiskara hrvatskih inkunabula, Blaža Baromića, najzaslužnijeg za osnivanje tiskare u Senju. Budući da je upravo ta tiskara predmet ovoga rada, o njemu ću opširnije govoriti nešto kasnije.

Iz Senjske tiskare izašle su dvije glagoljske inkunabule, i to Misal 1494. i Spovid općena 1496. godine.

Godine 1495. u Veneciji je bio tiskan Lekcionar Bernardina Splićanina. To je treća poznata hrvatska inkunabula tiskana latinicom, a tiskar je bio Damiano di Gorgonzoa Mediolanensis. Tiskana je latinskim slovima, mada su početna slova većinom gotska. Zna se da je sastavljač bio Bernardin Splićanin, ali je o njemu poznato vrlo malo podataka. Zna se jedino to da je bio redovnik Franjevačkoga samostana na Hvaru, a svoje je djelo tiskao na živom hrvatskom govoru, tj. na čakavsko-ikavskom govoru srednje Dalmacije.



Senjske inkunabule i senjska tiskara