Mise, čudotvorne mise u Travniku, Bugojnu i Zenici, kod Don Pave, fra Janka i fra Stipana. Crkve sagrađene oduvijek i zauvijek, a uopće ih nisu gradili graditelji već svi ljudi župe. Sve je ispunjeno i sitnim detaljima, jer je svako želio i sam pridonijeti nečim lijepim u crkvi. Iz tih gradova, sada su Hrvati bili prognani ali su crkve bile pune. Zvona se nisu smjela glasati ali nas je glas s oltara, zvuk orgulja i pjevanje ispunja-valo. Ljudi su sami stradavali ali su u vrijeme mise molili i za druge.

Prvo sam bio na misi u Zenici. Nakon očeve smrti i njegova pokopa otišao sam u Bugojno. Molili smo za pomoć i spas Bošnjaka Bihaća i Zapadne Bosne. U Travnik smo došli s nadvojvodom Rudolfom Habsburškim. U crkvi je kleknuo zajedno sa svojom ženom, njezinom pratiljom i barunom Dobrinović-Vranicanijem. Mislim da je on bio prvi Habsburgovac u Travniku. Klečali su, zatvorili oči i potpuno se predali molitvi. Za propovje-daonicu je izašla djevojčica i čitala poslanicu. U tom trenutku počela je tutnjava topova. Granate su padale po Travniku, a ona je nastavila čitati kao da se ništa ne događa. Svi su ljudi zajedno živjeli Misu. Nadvojvoda se molio. Krist nas je pokrio mirom, zaštitio nas i pomogao da shvatimo najvažnije - pobijedili smo strah.

Na toj sv. Misi u Travniku Nadvojvoda je doista dobio “kraljevski" dar.