Ušli smo u crkvu-bolnicu posvećenu Ranjenom Kristu. Klupe su bile spojene i na njima su ležali brojni ljudi od kojih su mnogi bili teški bolesnici, tj. ranjenici, bez ruku i nogu. Po klupama se vidjelo i mnogo krvi, a grijalo se starim, malim, metalnim pećima na drva. Slobodno je bilo samo nekoliko metara oko oltara. Naši fratri su se presvukli i potom zajednički, iz svih franjevačkih provincija održali sv. Misu. Zahvalili su Kristu, što je omogućio da provedemo nit života. Slušali su ga teški ranjenici i invalidi ležeći na tvrdim daskama, u vlastitoj krvi, u polusvjesti i potpuno neizvjesne sudbine, slušali su i stanovnici Lašvanske doline puni nade u pomoć koja je stigla, vozači kamiona, novinari i drugi iz Konvoja ispunjeni šokom svog dugog puta, gotovo lutanja okupiranom Hrvatskom, i nakon dobrodošlice svakog čovjeka u Tomislavgradu i Rami, teškog makadama za i preko Makljena, napada u Gornjem Vakufu, noći na otvorenom na Pavlovici, pregledavanja, pucanja i stizanja s čudesnim špalirom i ljudi i hrvatskih zastava te dočeka s dječjom pjesmom i hrvatskim nošnjama pred crkvom, a tada nabitosti u crkvi pomiješanih s ranjenicima kojima riječi Ranjenog Krista znače doslovno život, koji im se obraćao s oltara riječima fratara koji su zajedno s njima prošli taj teški i čudesni put vjere. Stajali smo, slušali i gledali, i onda smo se počeli i smijati i plakati, kleknuli smo i ustali, pjevali i šutjeli i sve je postalo ista slika i zvuk, kada sam imao osjećaj pune prisutnosti Ranjenog Krista koji je istodobno prihvaćao ostvareno i poticao nas da nastavimo dalje Bijelim putom. Kuda dalje? Zar nismo stigli? Ne mogu više? Nikada nema kraja Bijelom putu! Tkogod pomisli da ga je prošao ustvari ga napušta! Vjeruj u Krista, pruži pomoć ovim ranjenicima u krvi na klupama i pruži nadu ovom cijelom narodu! Rekao si da ćeš u ovoj bolnici pružiti pomoć Ranjenom Kristu!

Oslobodi se straha od svakog oružja, svih prijetnji, svakog zločina i svih ljudi. Ovdje usred Bosne, za strašnog rata i zločina prestani se bojati bilo koga osim Boga! Kleknuo sam i potpuno sam pred Kristom počeo moliti Očenaš,

“I otpusti nam duge naše,

kako i mi otpustismo

dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od zla“

Znao sam da je Ranjeni Krist prihvatio ovu bolnicu i odlučio pomoći i bolnici i meni i nama. Mi nismo mogli istinski pomoći sebi dok se ne prekine ovaj sukob, dok ne kažemo punu istinu i sebi i drugima i Bogu, i doista svaka dalja napast dovodila je u pitanje sam opstanak hrvatskog naroda. Istodobno trebalo je očuvati i svoje dostojanstvo i ne bojati se iskazivati tko smo bili, tko jesmo i što ćemo ostati! Uspjeti smo mogli samo čudom, samo uz pomoć Ranjenog Krista. "Blago siromašnima duhom" - to sam bio ja, sve je u meni bilo preslabo i ništavno, potpuno siromašno i nemoćno ali istodobno dok sam bio preslab pred Bogom, nisam to bio pred neprijateljima. Vjerovao sam u Boga i u svoje partnerstvo s njime i zbog toga u svoju neizmjernu snagu pred svakim koji nas pokuša zaustaviti. Prekinuo sam molitvu, izašao iz Crkve, i uključio se u svakodnevnicu došašća Nove Bile 1993. Godine.