Na sjevernom kraju groblja ugledao sam malu kapelicu. Popeo sam se i ušao unutra. Tek što sam ušao ugledao sam Krista. Stajali smo jedan nasuprot drugome. Svega je nestalo i oko mene i u meni. Ispunio me Krist. Stajao je razapet od nekih drugih ljudi na drugom mjestu i u drugom vremenu ali ugledao sam ga ponovno ranjenog. Geler haubica, koje su pucale s brda, pogodio ga je u desnu ruku točno u ranu gdje je pred dva tisućljeća pribijen na Križ, i u staru ranu na desnoj strani grudnog koša. Prožela me spoznaja da je Krist ponovno razapet, da ga se opet ranjava, da ga sada i ovdje mi razapinjemo i ranjavamo, da je on sam stao ispred nas da bi nas zaštitio, da bi preuzeo naše rane i postao dio nas u stradanju. Više nisam mogao stajati, kleknuo sam i počeo plakati, ne znam koliko dugo, a onda sam se počeo moliti Kristu, prviput u životu. Molio sam, a nisam znao ni jednu molitvu. Molio sam kao u 39. Psalmu:

vapaje mi poslušaj,

na suze se moje ne ogluši!

Jer u tebe ja sam došljak,

pridošlica kao svi oci moji.

(Ps 39, 13)

Molio sam da se očuva Mokošica i Stara i Nova i cijela Rijeka i Dubrovnik, i ljudi i domovi, da se prekine istjerivanje ljudi, da se vrate pro-gnani, da mi se omogući da pomognem, da spoznam što i kako mi je činiti. Znao sam tada, dok sam se molio, sasvim sam pred Ranjenim Kristom u Kapelici na groblju Stare Mokošice, okružen brdima s čijih vrhova su ljudi zavedeni zlom željeli opet jednom sve uništiti - da neće pobijediti zlo.

Osjećao sam novu nadu, otvarao se novi put, molitva mi je omogućavala pristup Bogu. Osjećao sam da me molitva zaštićuje u ovim trenucima opasnosti i znao sam da je molitva moćnija od sudbine i da može promijeniti njezin tok.