XV. MIR

U Evoru, prekrasni portugalski Dubrovnik, vraćao sam se odasvuda. Prije 5oo godina prognani Židovi iz Evore stigli su u Dubrovnik. Jedan od njih bio je liječnik.

Vraćao sam se i kao liječnik i kao Židov i kao Hrvat, donoseći u Evoru svu snagu Dubrovnika, ali i stradanje Černobila, povratak Tatara, patnje prognanika Kambodže, potresa u Japanu, bijele i crne Namibije, i Pantheon i Aesculapa i svaki korak Kristovog puta u Svetoj Zemlji i bijeg u Egipat i Piramide. Nosio sam iz života sebe i mog naroda svaku od 14 postaja Kalvarije Ranjenog Krista u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vukovarsku bolnicu, opkoljeni Dubrovnik, nestale i zarobljene, prognane i izbjegle. Osjećao sam ljudsku i moć i nemoć, tragediju napuštenosti i snagu vjere. Znao sam koliko je nedostatna međunarodna humanitarna zaštita i koliko bi morala postati boljom.

Sastali smo se članovi parlamenta iz svih država Mediterana, i kršćani i muslimani i Židovi, zbog sigurnosti, mira i tolerancije. Pitao sam se imaju li takvi susreti uopće smisla. Za vrijeme koje sam ovdje mogao sam nekome konkretno pomoći, u Podunavlju ili pridonijeti izgradnji Hrvatske bolnice u Novoj Biloj.

O svemu tome sam razmišljao dok sam se spuštao starom kamenom cestom niz Evoru. Došao sam do dućana antikviteta sa željeznim rešetkama. Pogledao sam unutra. U dnu je bio mrak, ali unutar mene kao da se upalilo svjetlo. To je bila ona vrst uzbuđenja koju bih uvijek osjetio pred susret s Ranjenim Kristom. Osjećao sam vrlo snažno i morao sam ući. Pošao sam tražiti vlasnika. Kad sam ga našao, molio sam ga da otvori dućan. Ušao sam u dućan i u onom mraku na dnu našao Ranjenog Krista. Otkuda? Zašto? Kako? Ovdje ga nisam očekivao. Shvatio sam, da Krist nikada ne preuzima rane samo na jednom mjestu i vremenu. Ispunila me snaga Uskrsa. Krist je živ, već dvije tisuće godina i ide od jednog do drugog mjesta stradanja, prihvaća sve rane i susreće svakog čovjeka koji želi i spreman je da se s njim susretne. Ranjeni Krist nikada ne prestaje nositi Križ i nema nikoga među nama koji i sam ne odlučuje, hoće li poput Šimuna Cirenca i sam pomoći Kristu ili ne; hoće li poput Dubrovčana na misi u studenom 1991 poljubiti njegove rane, kao Sveti Ante u Mostaru ostati uz njega u vatri, kao Sveti Otac kleknuti pred njim u Sarajevu, hoće li mu ranjenom pružiti utočište poput fra Marka u Iloku, zaštititi ga od granata u skloništu u Mokošici, hoće li mu posvetiti i graditi Franjevačku i Hrvatsku Bolnicu Života u Novoj Biloj i hoće li mu poput vukovarskih branitelja pružiti ruku i postati obnovitelj Hrvatske.

Danas je u Hrvatskoj mir, ali mi s iskustvom svog stradanja i sudjelovanja trebamo pružiti pomoć drugim ljudima u trenucima njihovog stradanja u cijelom svijetu.

Pod "velikom gomilom betona i željeza" crkve sv. Obitelji u Kupresu našli smo Ranjenog Krista bez ruku. Upitali smo ga: "Gdje su tvoje ruke? Kako ćeš bez ruku?" On nas je podučio da mi oduvijek postojimo kao partneri Bogu i da je smisao našeg življenja da pružimo ruku i budemo ruke Kristove.

Pružimo ruku i budimo ruke


Back