Uspomene na Čečeniju i Ingušetiju

Darko Žubrinić

Do mog puta u Grozni, glavni grad tadašnje Čečeno-Inguške autonomne republike (u sklopu Ruske federacije), došlo je ljeti 1988.g. nakon poziva Sergeja i njegove obitelji, koje sam upoznao prije u Pragu. To je područje otprilike kružnog oblika (promjera manjeg od 250 km.) koje se sa sjeverne strane naslanja na kavkaski lanac, na jugu graniči s Gruzijom, i još dvije ruske autonomne pokrajine - Sjevernom Osetijom i Dagestanom - sa zapadne i sjeverne strane. Spomenuo bih usput da je majka Staljina bila Gruzinka a otac Osetinac - s prezimenom Džugajev, čije je prezime pogruzinjeno u Džugašvili. Najveće rusko crpilište nafte nalazi se upravo ovdje i krcato je golemim industrijskim postrojenjima. To je bio razlog zbog kojeg je to područje sve do početka perestrojke bilo nedostupno za strance.

Već prilikom dolaska na aerodromu Sergej mi je rukom pokazao fotografije male djevojčice, upadljivo izvješene na zidovima: bila je to kidnapirana kćer jednog od pobornika perestrojke, s molbom da svi koji nešto znaju jave policiji. Mentalitet ljudi veoma odudara od onog u npr. Lavovu u Ukrajini, gdje sam boravio jedan dan: Čečenci, koji su u Groznom u većini, veoma su temperamentni i bučni, a umjesto golemih redova kao u Rusiji i Ukrajini (u kojima i penzioneri zarađuju čekajuchi u redovima za druge), ovdje su obično pred blagajanama i sličnim mjestima gomile ljudi koji se za svoje mjesto nerijetko bore i šakama, uključujući i žene. Borbenu narav tog naroda potvrđuje i ovo: okosnicu bivše sovjetske boksačke reprezentacije činili su redovito upravo Čečenci.

Upada u oči nevjerojatan konglomerat naroda i rasa, jezika i običaja. U tom području su čak i sela s koreanskim življem, koje je Staljin u svoje vrijeme raselio (zamislite tu razdaljinu!).

Od zanimljivosti u nekadašnjem Groznom (prije 1994), gradu s oko tristo osamdeset tisuća stanovnika, valja istaći u prvom redu veliki naftni institut koji posjeduje najbogatiju zbirku minerala i dragog kamenja u državi. Sam naftni institut je i velika školska ustanova s nekoliko tisuća studenata. U njegovim školskim dvoranama prvi put sam vidio staklene školske ploče, što je običaj i na nekim američkim sveučilištima. Ostao mi je u sjećanju golemi gorski kristal visine odraslog čovjeka, nevjerojatna zbirka obrađenih i neobrađenih dragulja, te dvije ruskinje - voditeljice koje su mi s neskrivenim ponosom vrlo zanimljivo i stručno opisale tu zbirku. U gradu su 2 fakulteta, 9 specijalnih srednjih škola, 82 općeobrazovne (osnovne, desetgodšnje) škole, 30 tehničkih škola, 11 znanstveno-istraživačkih institucija, tri kazališta, filharmonija, aerodrom povezan s 35 gradova itd. U Groznom sam imao prilike vidjeti izvrstan baletni ansambl iz Saratova. Daleko najveća je zgrada bivšeg CK, vjerojatno najružnija zgrada u čitavom gradu, ako ništa drugo - zbog svoje deprimantne sive boje. Po svim gradovima u bivssem SSSR-u zgrade CK građene su na potpuno isti način. U to je vrijeme u Čečeniji bio na snazi ``suhi zakon'' (zabrana točenja alkohola), a ``organi za otrežnjavanje'' (specijalan odjel policije) imali su pune ruke posla, osobito zimi, u spašavanju pijanih promrzlih ljudi. Ostao sam šokiran razmjerima alkoholizma: u nedostatku pića kupuju se čak i ženski parfemi, koje u dućanima nećete vidjeti. Zanimljivo je da suhi zakon nije vrijedio za cijelu bivšu državu: u Čečeniji alkohol nije bio nigdje u prodaji, dok su prodavaonice u Gruziji bile normalno snabdjevene alkoholnim pićima.

U šetnji kroz jedno malo selo kraj Groznog imao sam prilike vidjeti lijepu drvenu džamiju, ispred koje je na ogradi bio izvješen golem natpis: ``Partija naša ispravnim putem vodi vas u komunizam''. Podsjetilo me to i na negdašnji natpis na Vaclavskom namjesti u središtu Praga: ``Ze Sovjetskim Svazem na vječne časi!''. Džamija je bila otvorena, a u njoj - ``izložba komunizma''. Nezadovoljstvo Čečenaca spram nazočnosti Rusa u Groznom osjetio sam već prvih dana u razgovoru s nekim kolegama mojeg domaćina Sergeja na poslu. Sergej mi je odmah po mom dolasku rekao da je nekoliko mjeseci ranije odjeknula eksplozija bombe točno ispod prozora sobe gdje ću spavati, na mjestu gdje je bio spomenik A.P. Jermolovu, osnivaču Groznog. Jermolov je bio ruski general koji je 1818.g. dao izgraditi tvrđavu kao zaštitu Ruskog carstva prema Turskom carstvu na mjestu gdje je kasnije izrastao grad. Osobito je zanimljiv bio susret s ocem Sergeja, izvanredno krepkim starcem, koji je već nakon prvog stiska ruke prilikom upoznavanja našao za potrebno da mi kaže: ``Darko, možete misliti što god želite, ali meni je pod Staljinom bilo dobro!''. Sergej i njegova obitelj prognani su 1992.g. iz Groznog. Sin njegove sesetre je ubijen. Kao i uvijek, rat odnosi naprije i najviše nevine živote.

Od nekoliko izleta tijekom mog dvadesetdnevnog boravka u Groznom opisat ću onaj, na koji ću uspomenu nositi do kraja života. Autobusom smo se preko uputili znamenitim Vojno-gruzinskim putem, koji povezuje sjeverni i južni Kavkaz, do ušća rijeke Armhi. To je najveća desna pritoka rijeke Terek. Odatle smo se pješice, duž slikovitog kanjona čija je ukupna duljina ne više od trideset kilometara, uputili do starog inguškog naselja Erzi iz 12.st., što na jeziku Inguša znači Orlovo gnijezdo.

Objekti nalik na dimnjake (tornjeve), koji su se počeli ukazivati, služili su nekada kao sklonissta i stražarske kule. Gotovo na svakoj uzvisini je po jedno naselje, jedno gnijezdo, načičkano s nekoliko takvih tornjeva, koji daju cijelom krajoliku vanzemaljski ugođaj. Tornjevi su sluzzili također i za slanje dimnih signala drugim naseljima. Visina im varira od deset do dvadeset metara. Još početkom stoljeća Erzi je posjedovao čak šesnaest tornjeva, dok ih je sada preostalo svega pet. U dolinama rijeka Armhi i Assi sačuvalo se do danas oko tristo takvih arhitektonskih kompleksa, koji predstavljaju prave bisere graditeljstva. Područje Ingussetije čine beskrajni zeleni pašnjaci na visini do 2500 metara.

Inguši su mali narod, ima ih oko dvjesto tisuća, i smatraju se potomcima prastarog naroda Hetiti. U dolini rijeke Armhi ih živi svega oko tisuću. Vrlo su ponosan narod, u kojem su običaji joss uvijek mnogo jači od službenog zakona. I dan-danas postoji krvna osveta. Neke su obitelji već kroz cijelo stoljeće u zavadi. Tvrde da nikada u svojoj povijesti nisu imali careve i despote, nego jedino ljude od ugleda, starce, čija se je riječ slušala. Sve do prije 200 godina Inguši su bili jazičnici, tj. vjerovali su u svoje bogove. Dolaskom Otomanske imperije prihvatili su Islam. Isto vrijedi i za Čečence koji su većinski narod.

Najveću tragediju u svojoj povijesti Inguši su doživjeli 1944.g., kada je Staljin naredio da se cijeli taj gorski narod silom preseli u pustinjsko područje Kazahstana. Njihova su ognjišta zaposjeli Gruzinci, s kojima su oduvijek ratovali. Pržiivjeli su vraćeni tek početkom šezdesetih godina za vrijeme Hruščova. Inguši nemaju pisane povijesti, ali je zato nevjerojatno živa narodna predaja, koja pamti događaje iz daleke prošlosti.

Unatoč vandalskim razaranjima Gruzina, neka su naselja, kao Erzi, ostala dosta dobro sačuvana. To se ima zahvaliti i posebnoj tehnici gradnje drevnih Inguša, čuvenih kamenorezaca. Za to su se koristile stotine tisuća galebovih jaja, koje su karavane dopremale s obala Crnog mora u ove gudure. Bjelanjak se miješao sa cementom, koji se u prirodnom obliku nalazi u blizini. Žutanjkom, koji je mastan i vodo-otporan, pokrivala se površina. Tako su se dobivale izvanredno čvrste nastambe, koje su nakon tolikih stoljeća i razaranja ostale sačuvane. Upadaju u oči već sa velike udaljenosti svojom neobičnom, žućkastom bojom. I neke zgrade u Zagrebu su građene sličnom tehnikom.

Imali smo sreću što su u naselju bila tri mladića, Inguša, koji su radili na restauriranju. Nakon upoznavanja ostavio sam ruksak i obišao naselje, čiji poccetci sežu u dvanaesto stoljeće. Zapele su mi za oko male polukružne, kamene nastambe, u stvari grobnice sa svega nekoliko uskih otvora. Malo što me se toliko dojmilo kao ono što sam vidio kad sam se navirio u jednu od njih: gomila ljudskih kostiju i lubanja. Običaj starih Inguša bio je da, kad osjete nailazak smrti, odu u tu grobnicu, i čekaju smrt sjedeći na kostima svojih predaka. Hranu su im donosili jednom dnevno. I dan-danas neki od starih Inguša umiru na taj način. Zbog nadmorske visine kosti ostaju stoljećima neraspadnute. Domaće stanovništvo je jako ogorčeno što neki posjetitelji za uspomenu ponesu sa sobom po koju lubanju. To je u očima Inguša zločin. Kosti predaka su svetinja.

Pod dojmom svega toga pridružio sam se našim domaćinima Ingušima. Pas koji se odnekud pojavio zavalio se u travu kraj mog otvorenog ruksaka, zadovoljno vrteći repom. Bilo mi je odmah jasno zašto: u slast je smazao kruh i kobasu, do koje smo došli teškom mukom: to su one, namijenjene samo za članove lokalnog centralnog komiteta, tzv. ce-ka-kobasice.

Cijelu večer proveli smo uz pucketanje logorske vatre pijući domache kiselo vrhnje. Izvanredno gostoljubivi momci su nam pokazali rupu širine jedan metar na dnu tornja, nastalu nakon davnog neuspjelog pokušaja Gruzinaca da je miniraju. Čuli smo mnogo o patnjama Inguša. Dojmilo me se njihovo čvrsto uvjerenje da nema pravednijeg i časnijeg zakona od zakona krvne osvete. Jedan od njih - Mogamed (Muhamed) - je univerzitetski obrazovan čovjek koji je studije završio na znamenitom Moskovskom državnom univerzitetu (MGU).

Uzeo sam njihovu adresu, uz obećanje da ću im poslati fotografije njihovog i mog grada. Iznenadio me njihovo objašnjenje da mi oni sami nikada neće pisati: takva se prisnost kod njih prezire. Ipak, kada me je Sergej sljedeće godine posjetio u Zagrebu, uputili su mi preko njega pozdrave i zahvalili na fotografijama.

U šatoru se našla i gitara, začudo jako dobra. Cijelu večer Mogamed je pjevao pjesme poznatog ruskog protestnog pjevača i pjesnika V. Vysockog, kojeg obožavaju (doznao sam da mu je grob u Moskvi, nakon smrti 1980.g., bio zatrpan stotinama gitara koje su nosili obožavatelji). Mojoj više puta ponovljenoj molbi da mi otpjevaju makar jednu njihovu, ingušku pjesmu, nisu htjeli udovoljiti. Nakon pjesme, uz utihlu vatru, zavukli smo se umorni u vreće i zaspali u čudesnom miru, kraj tornjeva, pod zvijezdama.